5.

     Slobodnjak se mora vratiti svojoj izvornoj veri, svom geniju za obrazovanje ljudskih zajednica; on se mora vratiti prošlosti, u kojoj je taj nauk opstanka stečen u bici sa Arakisom. Jedino zanimanje Slobodnjaka trebalo bi da bude otvaranje njegove duše prema unutrašnjim učenjima. Svetovi Carstva, Landsrada i CHOAM konfederacije nemaju čemu da ga nauče. Oni bi ga samo lišili duše.

     Propovednik u Arakenu

     Svuda oko Gospe Džesike, pružajući se duboko u sivosmeđu ravnicu piste za sletanje, na kojoj je sada, pucketajući i šumeći posle izranjanja iz svemira, počivao njen brod, stajao je pravi živi okean. Po njenoj slobodnoj proceni bilo je prisutno pola miliona ljudi od kojih su možda samo jednu trećinu činili hodočasnici. Stajali su u tišini strahopoštovanja, pažnje prikovane za izlaznu platformu broda, čiji su senoviti četvrtasti otvori skrivali nju i njenu svitu.
     Nedostajala su dva časa do podneva, ali je vazduh iznad gomile već sijao u prahastom svetlucanju, obećavajući vrelinu novog dana.
     Džesika dotače svoju srebrom poprskanu kosu bakarne boje, tamo gde joj je uokvirivala ovalno lice ispod aba kapuljače Časne Majke. Znala je da ne izgleda najbolje posle dugog putovanja, a ni crnina abe nije bila njena najomiljenija boja. No, ona je ovde već nosila istu odeću. Značenje aba-odore nije moglo da bude zaboravljeno među Slobodnjacima. Uzdahnula je. Svemirsko putovanje nije joj prijalo, a onda i to dodatno breme sećanja - na jedno drugo putovanje sa Kaladana na Arakis, kada je njen Vojvoda bio, protiv svoje volje, prisiljen da prihvati ovaj feud.
     Polagano, iskušavajući sposobnost stečenu obukom u Bene Geseritu, da otkriva značenje sitnica, pretraživala je pogledom ljudsko more. Bilo je tu prilika u zagasitosivim kapuljačama pustinjskih odela, odora Slobodnjaka iz duboke pustinje; takođe su se videli hodočasnici odeveni u belo, sa žigovima pokajništva na ramenima; mogli su se zapaziti i bogati trgovci, nabreklih džepova, gologlavi i u lakoj odeći, sračunatoj da izrazi prezir prema gubljenju vode na arakenskom usijanom vazduhu... Najzad, bili su prisutni i izaslanici Društva Vernih, obučeni u zeleno i sa teškim kapuljačama na glavi. Oni su stajali izdvojeno u svetosti svoje grupe.
     Tek kada je podigla pogled sa gomile, ovaj prizor je poprimio nekakve sličnosti sa onim koji ju je dočekao prilikom dolaska sa njenim voljenim Vojvodom. Koliko je prošlo od tada? Više od dvadeset godina. Nije volela da razmišlja o otkucajima srca koji su se desili između ova dva prizora. Vreme je počivalo na njoj poput nekorisnog tereta i tog časa joj se učinilo da godine koje je provela izvan ove planete nikada nisu postojale.
     Još jednom u čeljust zmaja, pomisli.
     Ovde, na ovoj ravnici, njen sin je otrgnuo Carstvo od pokojnog Šadama IV. Taj istorijski prevrat urezao je ovo mesto u svest i verovanja ljudi.
     Začula je nestrpljivo komešanje pratnje iza sebe i ponovo uzdahnula. Morali su da čekaju na Aliju koja je zakasnila. Moglo se videti kako se Alijina svita pomalja na udaljenom kraju gomile; kraljevska garda koja joj je krčila put, izazivala je talasanje svetine.
     Džesika je još jednom osmotrila predeo. Mnoge razlike se ukazaše njenom pronicljivom pogledu. Jedan molitveni balkon bio je pridodat molitvenom tornju sletne piste. A tamo, u daljini, s leve strane ravnice, uzdizala se skupina građevina od plastičnog čelika, koju je Pol sagradio kao svoju tvrđavu - svoj 'sieč iznad peska'. Bila je to najveća kompaktna pojedinačna konstrukcija ikada podignuta ljudskom rukom. Čitavi gradovi mogli su se smestiti unutar njenih zidova, a da ostane još prostora. Sada je pružala krov najmoćnijoj vladajućoj sili u Carstvu, Alijinom 'Društvu Vernih' koje je ona podigla na temeljima ostavštine svog brata.
     To mesto mora da iščezne, pomisli Džesika.
     Alijino izaslanstvo stiglo je do podnožja izlazne rampe i tu zastalo iščekujući. Džesika je prepoznala Stilgarove surove crte lica. Oh, blagi Bože! Tamo je stajala i princeza Irulan, skrivajući svoju svirepost u tom zavodljivom telu, sa kosom boje zlata izloženom nestašnom povetarcu. Izgledalo je kao da nije ostarila nijedan dan; to je bila sramota. A na čelu grupe ljudi u obliku klina bila je Alija, neprirodno mladolikih crta lica, očiju ukočeno upravljenih u senku četvrtastog otvora. Džesikine usne se stisnuše u jednu ravnu crtu i ona stade da proučava lice svoje kćeri. Mučno uzbuđenje pulsiralo je Džesikinim telom i ona začu u ušima damare vlastitog života. Glasine su bile istinite! Užasno! Užasno! Alija se uputila zabranjenom stazom. Posvećeni je lako mogao da pročita dokaz. Izrod!
     U tih nekoliko trenutaka koliko joj je bilo potrebno da se povrati, Džesika je shvatila u kojoj se meri nadala da će otkriti kako su glasine bile lažne.
     A šta je sa blizancima? zapitala se ona. Jesu li oni, takođe, izgubljeni?
     Polako, kako to dolikuje majci jednog Boga, Džesika se izdvojila iz senke i stupila na ivicu rampe. Njena pratnja je ostala pozadi kao što joj je bilo naloženo. Nekoliko narednih trenutaka bili su presudni. Džesika je stajala usamljena, oči u oči sa gomilom. Mogla je da čuje kako se Gurni Halek nervozno nakašljava iza njenih leđa. Gurni joj je prethodno prebacio: "Zar čak ni štitnik na sebe? Bogovi s tobom, ženo! Ti si luda!"
     No, među Gurnijevim najvrednijim osobinama bila je njegova slepa poslušnost. On bi, doduše, izrekao svoj sud, ali bi zatim i poslušao. I sada je poslušao.
     Kada se Džesika pojavila, moru ljudi oteo se zvuk nalik na šištanje džinovskog pustinjskog crva. Ona podiže ruke u znak blagosiljanja, onoga čime je sveštenstvo uslovilo celo Carstvo. Sa mestimičnim ostrvcima kolebljivaca, ali još uvek jedan džinovski organizam, ljudi padoše na kolena. Čak se i službena grupa povinovala ovom činu.
     Džesika je obratila pažnju na mesta u gomili koja su ispoljila oklevanje; znala je da su ostale oči iza njenih leđa, kao i oči njenih agenata u gomili, registrovale kratkotrajnu mapu na osnovu koje će kasnije da potraže kolebljivce.
     I dok je Džesika tako stajala uzdignutih ruku, iz letelice iziđoše Gurni i njegovi ljudi i hitro se spustiše pored nje niz rampu; ne obazirući se na zapanjene poglede ljudi iz službene grupe, pridružiše se agentima koji su se identifikovali podizanjem ruke. Brzo su se razvejali po ljudskom moru, preskačući spletove klečećih prilika i jureći uzanim špalirima. Nekoliko njihovih meta opazilo je opasnost i pokušalo da umakne. Ti su predstavljali najlakši plen; hitnut nož, omča garote - i begunci su bili poobarani. Ostali su bili izdvojeni iz gomile, vezanih ruku i sapetih nogu.
     Za sve to vreme, Džesika je stajala raširenih ruku, blagosiljajući masu svojim prisustvom i držeći je u pokornosti. Razabrala je znake širenja glasine među okupljenom svetinom, znajući dobro koja preovlađuje, pošto je unapred bila proturena: 'Časna Majka se vraća da iskoreni kolebljivce. Neka je blagoslovena majka našeg Gospoda!'
     Kada je sve bilo završeno, nekoliko mrtvih tela ostalo je opruženo na pesku, a uhvaćeni su bili prebačeni u hangare ispod kontrolnog tornja. Džesika spusti ruke. Proteklo je, možda, tri minuta. Znala je da je postojala mala verovatnoća da su Gurni i njegovi ljudi uhvatili nekog od kolovođa, one koji su predstavljali najjaču pretnju. Takvi su bili oprezni i lukavi. Ali, među uhvaćenima će se naći i neka krupnija riba, uz obaveznu bulumentu otpadnika i tikvana.
     Džesika spusti ruke i ljudi se, kličući, podigoše na noge.
     Kao da se ništa neprijatno nije dogodilo, Džesika siđe sama niz rampu i, obišavši svoju kćer, usredsredi punu pažnju na Stilgara. Crna brada, koja mu se prelivala preko okovratnika kapuljače pustinjskog odela, poput divlje delte, sadržala je tu i tamo sede vlasi. Ali oči bez beonjača nosile su u sebi onu istu žestinu kojom su odisale prilikom njihovog prvog susreta u pustinji. Stilgar je shvatio značenje onoga što se upravo dogodilo i odobravao je. Bio je to pravi Naib Slobodnjaka, istinski vođa kadar da donosi krvave presude. Prve reči bile su mu sasvim u skladu sa takvim karakterom.
     "Dobro došli kući, moja Gospo. Uvek je zadovoljstvo videti neposrednu i delotvornu akciju."
     Džesika dopusti sebi jedva primetan osmejak. "Zatvori pristaništa, Stile. Niko neće da napusti ovo mesto dok ne ispitamo one koje smo pohvatali."
     "To je već učinjeno, moja Gospo", reče Stilgar. "Gurnijev čovek i ja pomno smo se pobrinuli za celu stvar."
     "Oni koji su pomogli bili su, dakle, tvoji ljudi."
     "Neki od njih, moja Gospo."
     Opazila je kod njega skriveno ustezanje, te klimnu glavom: "Prilično dobro si me proučio u stara vremena, Stile."
     "Kao što jednom u nevolji rekoste, moja Gospo, čovek posmatra one koji opastanu i uči od njih."
     U tom trenutku Alija kroči napred, a Stilgar se pomeri u stranu, tako da se Džesika nađe suočena sa svojom kćerkom.
     Znajući da ne postoji način na koji bi sakrila ono što je saznala, Džesika nije ni pokušala bilo šta da zataji. Alija je bila u stanju, ako joj je bilo potrebno, da odgonetne svaku sitnicu - baš kao i bilo koja druga posvećenica Sestrinstva. Ona bi već po Džesikinom ponašanju saznala da je sve primećeno i protumačeno. Njih dve bile su neprijatelji za koje je reč smrtni samo dodirivala površinu.
     Alija se odlučila za srdžbu kao za najlakšu i najpriličniju reakciju.
     "Kako si se samo usudila da isplaniraš jednu ovakvu akciju, a da se prethodno nisi posavetovala sa mnom?" uzviknu, unoseći se Džesiki u lice.
     Džesika joj odvrati blagim glasom: "Kao što si upravo čula, Gurni me uopšte nije uputio u plan. Mislilo se..."
     "A ti, Stilgare?" reče Alija, okrenuvši se ka njemu. "Kome si ti odan?"
     "Moja zakletva posvećena je Muad'Dibovoj deci", reče Stilgar prigušenim glasom. "Uklonili smo opasnost koja im je pretila."
     "A zašto te to ne ispunjava radošću... kćeri?" upita Džesika.
     Alija blesnu očima i skrenu pogled na majku; ali trenutak potom, pošlo joj je za rukom da obuzda unutrašnju buru, pa se čak i kiselo nasmešila. "Ja jesam ispunjena radošću... majko", reče ona. I na sopstveno iznenađenje Alija otkri da je odista srećna; ispunilo ju je izuzetno zadovoljstvo zbog toga što je sve što je zapreteno postojalo između nje i njene majke najzad izišlo na videlo. Trenutak koga se bojala bio je prošao, a da se ravnoteža snaga nije bitno promenila. "Raspravićemo ovo podrobnije u nekom pogodnijem trenutku", reče Alija, obraćajući se istovremeno i majci i Stilgaru.
     "Svakako", reče Džesika, okrenuvši se prema princezi Irulan na način koji je značio otpuštanje prethodnog sagovornika.
     Za nekoliko kratkih otkucaja srca, Džesika i princeza ćutke su stajale, proučavajući jedna drugu - dve posvećenice Bene Geserita koje su svojevremeno prekinule sa Sestrinstvom iz istog razloga: ljubavi... Ljubavi prema muškarcima koji su sada bili mrtvi. Princeza je beznadežno volela Pola, postavši njegova žena, ali ne i bračni drug. Sada je živela samo za decu koju je Polu darovala njegova slobodnjačka naložnica, Čani.
     Džesika prva prozbori: "Gde su moji unuci?"
     "U Sieč Tabru."
     "Ovde je suviše opasno za njih. Shvatam."
     Irulan jedva primetno klimnu glavom. Pratila je razgovor između Džesike i Alije, ali ga je protumačila onako kako ju je Alija pripremila: 'Džesika se vratila Sestrinstvu, a nas dve znamo da ono ima planove sa Polovom decom.' Irulan nije spadala u najsavršenije posvećenice Bene Geserita: uživala je veći ugled zbog toga što je bila kćer Šadama IV, nego zbog nekog drugog razloga; uglavnom je bila odveć ohola da bi se napregla zarad poboljšanja svojih sposobnosti. I sada je izabrala način koji je bio nagao da bi bio u skladu sa obukom koju je stekla.
     "Zbilja, Džesika", reče Irulan, "trebalo je da se posavetuješ sa Kraljevskim Savetom. Bilo je pogrešno sa tvoje strane što si delala jedino preko..."
     "Da li treba da zaključim da niko od vas nema poverenja u Stilgara?" upita Džesika.
     Irulan je posedovala dovoljno pameti da shvati da na ovakvo pitanje nije moguće dati odgovor. Bilo joj je drago kad su se izaslanici sveštenstva, ne mogavši više da uzdrže svoje nestrpljenje, progurali napred.
     Ona izmeni pogled sa Alijom, pomislivši: Džesika je kao i uvek, ohola i sigurna u sebe! Međutim, jedan aksiom Bene Geserita iskrsnu nepozvan u njenoj svesti: 'Oholi ne čine ništa drugo sem što podižu zidine zamka iza kojih pokušavaju da sakriju svoje sumnje i strahove.' Da li bi ova istina mogla da važi i za Džesiku? Svakako ne. Onda to mora biti poza. Ali sa kojom svrhom? Ovo pitanje uznemiri Irulan.
     Kada su dospeli do Muad'Dibove majke, sveštenici postadoše bučni. Neki su joj samo celivali ruke, ali se većina duboko klanjala i izgovarala zdravice. Na kraju je na red došlo dvoje vođa izaslanstva, prihvatajući uobičajenu ulogu: 'prvi dolaze poslednji.' Uz uvežbane osmehe, saopštili su Najsvetijoj Časnoj Majci da je zvanična svečanost Očišćenja očekuje u Tvrđavi, Polovom starom gradu-utvrđenju.
     Džesika je pažljivo osmotrila ovaj par, nalazeći da joj je odvratan. Jedan od dvojice zvao se Javid, mlad čovek mrgodnih crta i razmaknutih jagodica, tamnih očiju koje nisu mogle da sakriju vrebajuće podozrenje koje je počivalo u njihovim dubinama. Drugi je bio Zebatalep, mlađi sin jednog Naiba koga je ona poznavala za svojih slobodnjačkih dana, na što je ovaj požurio da je podseti. Njega je bilo lako odgonetnuti: spoj veselosti i svireposti, suvonjavo lice sa plavom bradom; širio je oko sebe duh tajanstvenih uzbuđenja i moćnog znanja. Od ove dvojice, Javid je, prema njenom sudu, bio daleko opasniji; čovek samostalnog rasuđivanja, istovremeno privlačan i - nije mogla da pronađe drugi izraz - odvratan. Njegov naglasak učinio joj se čudan, pun starih slobodnjačkih izgovora, kao da je čovek poticao iz nekog izolovanog gnezda svog naroda.
     "Kaži mi, Javide", reče ona, "odakle si ti?"
     "Ja sam samo običan Slobodnjak iz pustinje", odgovori on, uterujući svakim slogom svoju tvrdnju u laž.
     Zebatalep se umeša sa napadnim poštovanjem, što je gotovo ličilo na podsmevanje: "Imamo mnogo toga da pretresemo iz starih dana, moja Gospo. Ja sam bio jedan od prvih, znate, koji su uočili svetu prirodu misije vašeg sina."
     "Ali ti nisi bio jedan od njegovi Fedajkina", reče ona.
     "Ne, Moja Gospo. U to vreme bio sam više filozofski orijentisan; obučavao sam se za sveštenika."
     I tako sačuvao kožu, pomisli ona.
     Javid reče: "Čekaju nas u Tvrđavi, moja Gospo."
     Ponovo je pomislila kako je čudnovatost njegovog naglaska otvoreno pitanje koje zahteva odgovor. "Ko nas čeka?" upita.
     "Zbor Vere, svi oni koji održavaju sjaj imenu i delima vašeg svetog sina", reče Javid.
     Džesika je bacila pogled oko sebe i, ugledavši Aliju kako se osmehuje Javidu, upita: "Je li ovaj čovek jedan od tvojih nameštenika, kćeri?"
     Alija klimnu glavom. "Čovek koji je predodređen za velika dela."
     Džesika, međutim, primeti da ova ljubaznost nije pričinila nikakvo zadovoljstvo Javidu. Rešila je da ga prepusti Gurnijevom specijalnom proučavanju. Gurni je upravo pristizao, sa pet poverljivih ljudi, signalizirajući joj da su saslušanja sumnjivih kolebljivaca u toku. On se kretao gegajućim korakom snažnog čoveka, dok mu je pogled šibao svud unaokolo, a svaki mišić plivao u opuštenoj budnosti, čemu ga je ona naučila kroz benegeseritske prana-bindu vežbe. Gurni je bio ružna ljudina uvežbanih refleksa, ubica i krajnje zastrašujuća pojava za mnoge, ali ga je Džesika volela i cenila iznad svih ostalih živih ljudi. Ožiljak od udarca inkvajn biča nabrao mu je kožu uzduž čeljusti, dajući mu opak izgled; kada je, međutim, ugledao Stilgara osmeh mu ublaži lice.
     "Dobro urađeno, Stile", reče on i oni se, prema slobodnjačkom običaju, muški rukovaše.
     "Očišćenje", reče Javid, dodirnuvši Džesikinu ruku.
     Džesika se odmače i, pažljivo birajući reči u obuzdanoj snazi glasa, tonom i dikcijom koji su bili sračunati tačno određeno emocionalno dejstvo na Javida i Zebatalepa, reče: "Vratila sam se na Dinu da vidim svoje unuke. Moramo li da traćimo vreme na ove svešteničke besmislice?"
     Na Zebatalepa je ovo delovalo silinom šoka. Usta mu se nemo otvoriše, a unezveren pogled stade da šara unaokolo po onima koji su čuli. Oči su odavale svakog ko je čuo. Sveštenička besmislica! Kakvu posledicu će imati ove reči, s obzirom na to da dolaze iz usta majke njihovog mesije?
     Javid je, međutim, potvrdio Džesikinu procenu. Usta mu se stisnuše, a zatim se razvukoše u osmeh. Oči mu se ipak nisu smejale, ali nisu ni lutale okolo da bi zabeležile one koji su sve čuli. Javid je dobro znao ko se sve nalazi oko njih. U njegovoj svesti već se oformila mapa omeđena dometom Džesikinog glasa; onima koji su njom bili obuhvaćeni valjalo je ubuduće posvetiti posebnu pažnju. Samo nekoliko sekundi kasnije, Javid je prestao da se smeši, ali naglost kojom je to učinio bila je istovremeno priznanje da se odao. On nije propustio da uradi svoj domaći zadatak: poznate su mu bile posmatračke moći Gospe Džesike. Kratak, grčevit pokret njegove glave izrazio je posedovanje pune svesti o tim moćima.
     U munjevitom blesku misli, Džesika odmeri mogućnosti izbora. Mali znak ruke upućen Gurniju doneo bi Javidu smrt. To se moglo, zbog utiska, obaviti ovde, ili u potaji, kasnije, ako se udesi da liči na nesrećni slučaj.
     Razmišljala je: Kada pokušamo da sakrijemo naše najunutrašnjije nagone, čitavo biće vrišti izdaju. Benegeseritska obuka vrtela se oko tog otkrovenja: uzdići posvećenike iznad ove oprečnosti i naučiti ih čitanju tuđih misli. Ocenila je Javidovu inteligenciju kao vrednu, kao privremeno koristan teg na terazijama ravnoteže. Ukoliko bi ga pridobila, mogao je da postane beočug koji joj je bio potreban: pristup u arakensko sveštenstvo. Pored toga, on je bio Alijin čovek.
     Džesika reče: "Moja zvanična pratnja mora da ostane mala. Imamo, međutim, još jedno mesto. Javide, ti ćeš nam se pridružiti. Zebatalepe, žao mi je. I još nešto, Javide... Prisustvovaću toj svečanosti... ako insistiraš."
     Javid dopusti sebi da udahne punim plućima, a onda reče dubokim glasom: "Kako Muad'Dibova majka naredi." On pređe pogledom od Alije do Zebatalepa, a zatim ga ponovo upravi na Džesiku. "Žao mi je što uzrokujem ponovo odlaganje susreta sa vašim unučićima, ali postoje, ovaj, državni razlozi..."
     Džesika pomisli: Dobro. On je, iznad svega, poslovan čovek. Čim mu odredimo cenu, kupićemo ga. Otkrila je da uživa u činjenici što on odlučno insistira na svojoj dragocenoj svečanosti. Ova mala pobeda povećaće mu ugled među drugovima, to su oboje znali. Prihvatanje njegovog Očišćenja moglo bi biti plaćanje unapred za docnije usluge.
     "Pretpostavljam da si obezbedio prevoz", reče ona.