6.

     Dajem ti pustinjskog kameleona čija ti sposobnost da se prilagodi okolini kaže sve što treba da znaš o osnovama ekologije i uspostavljanju ličnog identiteta.

     Knjiga rugalica iz Hajtovog letopisa

     Leto je, sedeći, svirao mali baliset koji mu je za njegov peti rođendan poslao savršeni umetnik na ovom instrumentu - Gurni Halek. Za četiri godine vežbanja Leto je dostigao određenu glatkoću, iako su mu dve krajnje bGs žice još zadavale teškoće. Otkrio je da ga baliset, u trenucima kada su ga obuzimala osećanja naročite pometenosti, smiruje - činjenica koja nije izmakla Ganiminoj pažnji. Sada je sedeo u svetlosti sumraka na stenovitom grebenu najjužnijeg kraja krševitog grebena koji je natkriljivao Sieč Tabr. Blago je cimao žice baliseta.
     Ganima je stajala iza njega, i svojom malom prilikom zračila protestom. Nije želela da iziđe ovde, napolje, pošto je saznala od Stilgara da će se njihova baka zadržati u Arakenu. Posebno je bila protiv dolaska ovamo jer se približavala noć. Pokušavajući da pokrene svog brata, upitala je: "Pa, dobro, šta je sada?"
     Kao odgovor on otpoče sledeću pesmu.
     Po prvi put otkada je dobio ovaj poklon, Leto je snažno osetio da je baliset koji je držao u rukama delo majstora-zanatalije sa Kaladana. Posedovao je nasleđeno pamćenje koje mu je moglo pričiniti duboku nostalgiju za tom lepom planetom na kojoj je Kuća Atreida nekada vladala. Bilo je dovoljno da Leto, u prisustvu ove muzike, samo olabavi unutrašnje brane, pa da začuje pamćenja iz onih vremena kada se Gurni služio balisetom da očara svog prijatelja i zapovednika, Pola Atreida. Sa balisetom koji je svirao u njegovim rukama, Leto se sve više osećao prožet fizičkim prisustvom svog oca. I dalje je svirao i sa svakom novom sekundom uspostavljao jači odnos sa instrumentom. Osetio je unutar sebe savršeno idealizovan zbir koji je znao kako treba da se svira ovaj baliset, iako devet godina stari mišići još nisu bili saobraženi toj unutrašnjoj svesti.
     Ganima je nestrpljivo tapkala nogom, nesvesna da prati ritam bratovljevog sviranja.
     Pošto je usta iskrivio u izraz koji je govorio o dubokoj usredsređenosti, Leto je prekinuo sa dobro poznatom muzikom i otpočeo jednu pesmu koja je čak bila starija od bilo koje koju je Gurni svirao. Bila je stara još u vreme kada su se Slobodnjaci selili na svoju petu planetu. Reči su odražavale jedan zensunijanski motiv, i on ih je osluškivao u svom pamćenju dok su mu prsti izmamljivali mucavu verziju melodije.

     'Prirodin divan oblik
     sadrži zanosnu suštinu
     koju neki zovu - raspadanje.
     Njenom zanosnom prisutnošću
     novi život probija sebi put.
     Suze koje se ćutke rone
     nisu ništa drugo do voda duše:
     One donose nov život
     patnji bitisanja -
     odvajanje od tog viđenja
     koje smrt ujedinjuje u celinu.'

     Kada je odsvirao poslednji ton, Ganima, koja je stajala iza njegovih leđa, reče: "To je odvratna stara pesma. Zašto baš nju?"
     "Zato što pristaje."
     "Hoćeš li je odsvirati Gurniju?"
     "Možda."
     "Nazvaće je mračnom besmislicom."
     "Znam."
     Leto je preko svog ramena, pogledao Ganimu. Nije bio iznenađen zbog toga što je ona poznavala ovu pesmu i njene stihove, već je doživeo napad straha zbog jedinstva njihovih blizanačkih života. Jedno od njih dvoje moglo je da umre, a da ipak ostane živo u svesti onog drugog, i da se pri tom nijedan deo pamćenja koje su delili ne okrnji; tako su bili bliski. Zastrašila ga je beskrajna mreža ove bliskosti i on skide pogled sa nje. U mreži su, znao je, postojale pukotine. Njegov strah je narastao iz najnovije od ovih pukotina. Osetio je kako njihovi životi počinju da se razdvajaju i pitao se: Na koji način mogu da joj saopštim stvari koje su se samo meni desile?
     Pogled mu je klizio pustinjom, zadržavajući se na dubokim senkama iza baračana - tim visokim lutajućim dinama srpastog oblika koje su se poput talasa valjale Arakisom. Ispred njega se pružao Kedem, unutrašnja pustinja, i njegove dine su, u poslednje vreme, veoma retko bile obeležene nepravilnošću koja je pratila napredovanje džinovskog crva. Zalazak sunca izvlačio je krvave pruge preko dina, bojeći plamenom svetlošću ivicu senke. Jastreb koji se obrušavao iz zagasitocrvenog neba ulovio je njegovu pažnju, kao što u letu lovi jarebicu kamenjarku.
     Neposredno ispod njega, na pustinjskom tlu, rasle su biljke u preobilju zelenila, navodnjavane uz pomoć kanata koji su delom tekli otvoreni, a delom kroz pokrivene kanale. Voda je dolazila iz džinovskih sakupljača kišnice koji su se nalazili iza njega na najvišoj tački stene. Tamo se slobodno vijorila zelena zastava Atreida.
     Voda i zelenilo.
     Novi simboli Arakisa: voda i zelenilo.
     Oaza zasađenih dina u obliku dijamanta prostirala se ispod njegovog visokog vidikovca zbirajući njegovu pažnju u oštru slobodnjačku svesnost. Sa stene ispod njega dopro je zvonki kliktaj noćne ptice i to je pojačalo osećaj da živi u ovom trenutku izvan divlje prošlosti.
     Nous avons change'tout cela, pomisli, lako se lativši jednog od prastarih jezika koje su on i Ganima koristili u potaji. 'Sve smo ovo promenili.' Uzdahnuo je. Oublier je ne puis. 'Ne mogu da zaboravim.'
     Iza oaze, mogao je da, u slaboj svetlosti, razazna zemlju koju su Slobodnjaci zvali 'Praznina' - zemlja na kojoj ništa nije raslo, zemlja koja nikada nije bila plodna. Voda i obiman ekološki plan menjali su ovo. Bilo je, sada, mesta na Arakisu gde se mogla videti plišana zelena mekota pošumljenih brda. Šume na Arakisu! Ponekom iz novog pokolenja bilo je teško da zamisli dine ispod ovih valovitih zelenih brda. Takvim mladim očima viđenje ravne lisnatosti navodnjenog drveća nije pružalo nikakvo potresno značenje. Ali, Leto je, u ovom trenutku, uhvatio sebe kako razmišlja na način starih Slobodnjaka, oprezan prema promeni, bojažljiv u prisustvu novog.
     Rekao je: "Deca mi kažu da veoma retko u poslednje vreme pronalaze pustinjske pastrmke ovde, na površini."
     "Šta bi to trebalo da pokazuje?" upita Ganima. U njenom glasu mogla se osetiti zlovolja.
     "Stvari su počele da se menjaju veoma brzo", reče on.
     Još jedanput se ptica zvonko javila sa stene, a onda na pustinju pade noć, kao što jastreb pada na jarebicu. Noć ga je često izlagala naletima pamćenja - svi oni unutrašnji životi grajali su tražeći svoj trenutak. Ganima se nije protivstavljala ovom fenomenu na način na koji je on to činio. Poznavala je, ipak, njegove nemire i on oseti kako ga njena ruka dotače po ramenu u znak saosećanja.
     Ispod njegovih prstiju baliset proizvede jedan srditi akord.
     Kako bi mogao da joj kaže šta se dešava sa njim?
     U njegovoj glavi su besneli ratovi, nebrojeno mnogo života je rasparčavalo svoja prastara pamćenja: žestoke nesreće, ljubavna slabost, boje mnogih mesta i mnogih lica... sahranjene tuge i uzavrele radosti mnoštva ljudi. Čuo je tugovanke koje su poticale sa planeta koje više ne postoje, zelene plesove i vatru ognjišta, naricaljke i usklike, čitavu žetvu bezbrojnih razgovora.
     Njihov nalet je bilo, noću, još teže podneti kada se nalazio napolju.
     "Zar ne bi trebalo da uđemo?" upita ona.
     Zatresao je glavom i ona dožive taj pokret, shvativši najzad da su njegove nevolje daleko dublje no što je ona pretpostavljala.
     Zašto tako pozdravljam noć odavde? zapitao se. Nije osetio da je Ganima povukla ruku sa njegovog ramena.
     "Znaš li zašto kinjiš sebe na ovaj način?" reče ona.
     Prepoznao je blag prekor u njenom glasu. Da, znao je. Odgovor je ležao ovde u njegovoj svesti, posve očigledan: Zbog toga što me ono veliko poznato-nepoznato iznutra pokreće kao talas. Osećao je podizanje talasa svoje prošlosti kao da jaše dasku za talase. Posedovao je očeva sećanja na proroštva, rasprostrta duž vremena, koja su nadilazila sve ostalo, pa ipak je želeo sve te prošlosti. Želeo ih je. A one su bile tako opasne. Znao je to sada potpuno u svetlosti ove nove stvari koju će morati da saopšti Ganimi.
     Pustinja je počinjala da lista pod izgrevajućom svetlošću Prvog Meseca. Zurio je u varljivu nepokretnost peščanih savijutaka koji su se pružali u beskonačnost. Sa njegove leve strane, na malom razmaku, stajao je Čuvar, jedna štrčeća stena koju su udari pustinjskog vetra sveli na nizak, izvijen oblik nalik na tamnog crva koji se probija između dina. Jednog dana će se stena na kojoj stoji smanjiti do sličnog oblika i Sieč Tabra neće više biti, osim u pamćenjima nekog kao što je on.
     "Zašto zuriš u Čuvara?" upita Ganima.
     Slegnuo je ramenima. Uprkos naredbama svojih staratelja i on i Ganima često su odlazili do Čuvara. Tamo su bili otkrili jedno tajno skrovište i Leto je znao zašto ih to mesto sada mami.
     Ispod njega, na razdaljini prividno skraćenoj tamom, presijavajući se na mesečini, protezao se otkriveni kanat; površina vode se mreškala usled pokreta ribe grabljivice koju su Slobodnjaci oduvek puštali u svoju rezervnu vodu da bi odstranili pustinjsku pastrmku.
     "Stojim između ribe i crva", promrmljao je on.
     "Šta?"
     Ponovio je glasnije.
     Dodirnula je rukom usne, počinjući da nagađa ideju koja ga je pobudila da kaže ovo. Njen otac se nekad ovako ponašao; bilo je dovoljno da zaviri u svoju dušu i uporedi.
     Leto je uzdrhtao. Pamćenja koja su ga vezala za mesta na koja njegova noga nikada nije stupila, ponudila su mu odgovore na pitanja koja nije postavio. Na gigantskom unutrašnjem platnu, sagledao je povezanost i odvijanje događaja. Peščani crv Dine nije mogao da pregazi vodu; voda je za njega bila otrovna. Pa ipak, ovde su znali za vodu još u praistorijska vremena. Bela gipsana udubljenja svedočila su o nekadašnjim jezerima i morima. Duboko iskopani bunari pronalazili su vodu koju je pustinjska pastrmka ranije napustila. Kao da je prisustvovao događajima, jasno je video šta se zbilo na ovoj planeti i to ga ispuni predosećanjem kataklizmičnih promena koje je ljudska intervencija donosila.
     On reče glasom koji je jedva bio jači od šapata: "Znam šta se dogodilo, Ganima."
     Ona mu se primače. "Zaista?"
     "Pustinjska pastrmka..."
     Zamukao je i ona se zapita zašto se stalno poziva na tu haploidnu fazu razvoja planetinog gigantskog peščanog crva, ali se nije usudila da mu poremeti pažnju.
     "Pustinjska pastrmka", ponovio je, "donešena je ovde sa nekog drugog mesta. U to vreme ova planeta bila je vlažna. Njihovo razmnožavanje premašilo je mogućnosti za održavanje ravnoteže postojećeg ekosistema. Pustinjske pastrmke umehurile su raspoloživu slobodnu vodu i stvorile pustinjsku planetu... i učinile su to da bi preživele. Na dovoljno suvoj planeti, mogle su da pređu u svoj stepen razvoja - pustinjskog crva."
     "Pustinjske pastrmke?" Zavrtela je glavom, ne zato što je sumnjala u njegove reči, već što nije imala volju da pretražuuje one dubine na kojima je on skupio ovakvo znanje. Pored toga, mislila je: Pustinjska pastrmka? Koliko je samo puta u ovom i drugim telima upražnjavala dečju igru hvatanja pustinjske pastrmke. Pritiskala bi je štapom, a zatim, pre no što bi je odnela do mrtvačke cedionice zbog njene vode, ljuštila ju je i čupkala dok se ova ne bi pretvorila u tanku membranu u obliku rukavice. Bilo je teško zamisliti to malo neinteligentno stvorenje kao tvorca velikih događaja.
     Leto klimnu glavom u znak potvrde. Slobodnjaci su odvajkada puštali ribe grabljivice u svoje cisterne sa vodom. Haploidna peščana pastrmka aktivno se odupirala velikim nagomilavanjima vode u blizini površine planete; ribe grabljivice plivale su u ovom kanatu ispod njega. Njihov vektor razvoja prema obliku peščanog crva, prvobitno je mogao da podnese manje količine vode - količine koje ljudsko telo sadrži u svojim tkivima, na primer. Ali, suočene sa ogromnim masama vode, njihove hemijske fabrike postajale su neobuzdane i rasprskavale su se u smrtnom preobražaju što je dovodilo do stvaranja opasnog, zgusnutog melanža, droge krajnje svesti, čije su se razvodnjene čestice upotrebljavale u siečkim orgijama. Taj čisti koncentrat proneo je Pol Muad'Diba kroz zidove vremena, duboko u izvor rastvaranja, tamo gde se nijedan muškarac nikada nije usudio da krene.
     Ganima je osetila da njen brat, koji je sedeo naspram nje, drhti. "Šta si učinio?" zapitala ga je.
     Ali, on nije želeo da prekine sopstveni lanac otkrovenja. "Manjak peščanih pastrmki - ekološki preobražaj planete..."
     "One se odupiru tome, naravno", reče ona, počinjući da shvata strah u njegovom glasu, uvučena u ovu stvar protiv svoje volje.
     "Kada nestanu peščane pastrmke, nestaće i svi crvi", reče on. "Plemena moraju biti upozorena."
     "Neće više biti začina", reče ona.
     Reči su tek dotakle najistaknutije tačke celovite opasnosti koju su oboje videli kako se nadvija nad ljudskim bespravnim uvlačenjem u prastare zakone odnosa na Dini.
     "To je ono što Alija zna", reče on. "Zato i likuje."
     "Kako možeš da budeš siguran u to?"
     "Siguran sam."
     Sada je pouzdano znala šta ga uznemirava, i oseti kako joj se od tog saznanja telom širi jeza.
     "Plemena nam neće poverovati, ukoliko ona to odrekne", reče on.
     Ova tvrdnja se oslanjala na osnovni problem njihovog bivstvovanja: kakvu su mudrost Slobodnjaci očekivali od jednog devetogodišnjaka? Alija, koja se svakim danom sve više otuđivala od svog unutrašnjeg sudelovanja u mnoštvu upamćenih života, igrala je na tu kartu.
     "Moramo da ubedimo Stilgara", reče Ganima.
     Kao jedna, njihove glave se obrnuše prema mesečinom obasjanoj pustinji. Sada je ovo mesto izgledalo drugačije, izmenjeno kroz nekoliko trenutaka svesnosti. Uzajamno delovanje čoveka i ove okoline nikada im se nije očitije ukazalo. Osetili su se integralnim delovima jednog dinamičkog sistema koji se održavao u osetljivo uravnoteženom redu. Ovaj novi izgled podrazumevao je istinsku promenu svesti koja ih je preplavljivala opažanjima. Kao što je Liet-Kines rekao, univerzum je poprište neprestanog opštenja između životinjskih populacija. Prosta peščana pastrmka obratila se njima, kao ljudskim životinjama.
     "Plemena će shvatiti opasnost koja preti vodi", reče Leto.
     "Ali ona preti i većim stvarima od vode. To je..." Umukla je poimajući dublje značenje njegovih reči. Voda je bila najveći simbol moći na Arakisu. U dubini duše Slobodnjaci su ostali životinje naročite prilagodljivosti, kadri da prežive u pustinji, stručnjaci za opstanak u nepogodnim uslovima. A kada je nastalo izobilje vode, u njima se dogodilo čudno premeštanje simbola, iako su i dalje bili svesni starih nužnosti.
     "Misliš na pretnju koja ugrožava moć", ispravila ga je.
     "Naravno."
     "Ali, da li će nam poverovati?"
     "Hoće, ako vide da se to događa, ako vide neravnotežu."
     "Ravnoteža", reče ona, ponavljajući reči koje je njen otac davno izgovorio: "Ekonomija protiv lepote - priča starija od Sabe." Uzdahnuo je i pogledao ju je preko ramena. "Počinju da mi se javljaju proročki snovi, Gani."
     Njoj se ote bolan uzdah.
     Rekao je: "Kada nam je Stilgar saopštio da se naša baka zadržala - ja sam već znao za to. Sada su mi moji ostali snovi sumnjivi."
     "Leto..." Zavrtela je glavom, a oči joj se ovlažiše. "Našeg oca je to stiglo u kasnijem dobu. Pomišljaš li da bi to moglo da bude..."
     "Sanjao sam sebe kako odeven u oklop jezdim preko dina", reče on. "A bio sam u Jakarutu."
     "Jaka..." Pročistila je grlo. "Taj stari mit!"
     "Stvarno mesto, Gani! Moram da pronađem tog čoveka koga zovu Propovednik. Moram da ga pronađem i da ga ispitam."
     "Misliš da je on... naš otac?"
     "Zapitaj se sama?"
     "To baš liči na njega", složila se, "ali..."
     "Ne dopadaju mi se stvari za koje znam da ću ih učiniti", reče on. "Prvi put u životu razumem svoga oca."
     Osetila se isključenom iz toka njegovih misli, pa reče: "Propovednik je verovatno samo neki stari mističar."
     "Molim se da ispadne tako", prošaputao je. "Oh, kako se molim da ispadne tako!" Zanjihao se napred i ustao. Dok je pravio ovaj pokret, baliset mu zazuja u rukama. "Kada bi samo on bio Gabrijel bez roga." Muklo je zurio u mesečinom obasjanu pustinju.
     Okrenula se i uputila pogled u pravcu u kome je on gledao i videla crvenkastu zažarenost truleće vegetacije na rubu siečkih sadova kao i savršenu isprepletanost linija dina. Tamo se nalazilo mesto na kome je tekao život. Čak i kada je pustinja spavala, ponešto je ostajalo budno u njoj. Osećala je tu budnost, slušajući kako dole, ispod nje, životinje dolaze do kanata na pojilo. Letovo otkrovenje preinačilo je ovu noć: ovo je bio trenutak življenja, vreme da se otkriju pravilnosti u neprekidnoj promeni, jedan časak u kome je valjalo osetiti dug put koji ih je delio od njihove zemaljske prošlosti, sve to zatvoreno u njenom pamćenju.
     "Zašto Jakarutu?" upitala je, remeteći raspoloženje jednoličnimomtona svog glasa.
     "Zašto... Ne znam. Kada nam je Stilgar prvi put ispričao kako su tamo ubijali ljude i od mesta načinili tabu, pomislio sam... isto što i ti. Ali odande sada dolazi opasnost... i Propovednik."
     Nije odgovorila, niti je zahtevala da sa njom podeli još nešto od svojih proročkih snova, a znala je koliko mnogo mu to govori o njenom strahu. Ova staza je vodila ka Izrodstvu i oboje su to znali. Reč je lebdela neizgovorena između njih, kada se on okrenu i povede je natrag, preko stena, do ulaza u Sieč. Izrodstvo.