1.

     Početak je pravi čas da se najpomnije povede računa o tome da sve bude u ravnoteži i pravilno sređeno. To znaju sve sestre reda Bene Geserit. Na početku proučavanja života Muad'Diba potrebno je, dakle, da ga najpre smestite u njegovo vreme: rođen je 57. godine vladavine cara Padišaha, Šadama IV. Takođe je neophodno pobrinuti se o tome da ga postavite na pravo mesto: planetu Arakis. Neka vas ne dovede u zabunu činjenica da je on rođen na Kaladanu, gde je živeo sve do petnaeste godine. Arakis, planeta poznata kao Dina, njegov je pravi dom.

     Iz 'Uputnika o Muad'Dibu' princeze Irulan

     Na nedelju dana pre no što su krenuli na Arakis, u jeku završnih priprema zbog kojih su svi već gotovo pomahnitali, jedna smežurana starica došla je u posetu majci dečaka Pola.
     Bilo je to jedne tople noći u dvorcu Kaladan, drevnom kamenom zdanju koje je služilo kao dom porodici Atreida čitavih dvadeset šest pokolenja; uvek pre promene vremena, ovo mesto bi se ispunjavalo svojevrsnom slatkastom svežinom.
     Staricu su uveli na jedna bočna vrata i proveli lučno zasvođenim hodnikom do Polove sobe, gde joj je bilo dopušteno da za trenutak osmotri dečaka koji je ležao u postelji.
     U prigušenom sjaju suspenzorske svetiljke, koja je lebdela sasvim blizu poda, probuđeni dečak ugledao je krupnu žensku priliku na vratima svoje sobe; neznanka je stajala korak ispred njegove majke. Starica je predstavljala utvarnu senku - sa kosom sličnoj prepletenoj i zamršenoj paučini, plaštom koji je obavijao tamno obličje i očima poput dva blistava dragulja.
     "Nije li odveć sitan za svoje godine, Džesika?" upita starica. Govorila je teško i zadihano, stvarajući zvuk sličan raštimovanom balisetu.
     Polova majka uzvrati svojim blagim kontraaltom: "Atreidi su poznati po tome što kasno počinju da rastu, Vaša visosti."
     "Čula sam o tome, čula sam o tome", prodahta starica. "Pa ipak, njemu je skoro petnaest godina."
     "Da, Vaša visosti."
     "On je budan i sluša nas", reče starica. "Prepredeni, mali pritvorko." Ona se zakikota. "Ali za kraljevanje je potrebna prepredenost. A ako je stvarno Kvizac Haderah... onda..."
     U senci svoje postelje, Pol je čkiljio kroz trepavice. Dva ptičjesvetla ovala - staričine oči - kao da su se širila i svetlucala, netrmice ga posmatrajući.
     "Spavaj spokojno, ti prepredeni, mali pritvorko", reče starica. "Sutra će ti biti potrebno sve umeće kojim raspolažeš da se susretneš sa mojim gom džabarom."
     Pogurnuvši dečakovu majku, ona iziđe napolje i prilično bučno zalupi vrata za sobom.
     Pol je ostao da leži budan, dok su u glavi počela da mu se roje pitanja: Šta je gom džabar?
     Od svih neobičnosti koje se javljaju u razdoblju promene vremena, starica je predstavljala najčudniju pojavu koju je video.
     Vaša visosti.
     Tu je, zatim, bio način na koji je ona po imenu oslovila njegovu majku, kao da razgovara sa nekom običnom služavkom, a ne sa jednom gospom Bene Geserita, vojvodinom naložnicom i majkom naslednika.
     Da li gom džabar predstavlja nešto vezano za Arakis što moram da saznam pre no što odemo tamo? - upita se on.
     Usta mu sama stadoše da uobličavaju nepoznate reči: "Gom džabar... Kvizac Haderah..."
     Čekalo ga je premnogo stvari koje je valjalo naučiti. Arakis će se sigurno toliko razlikovati od Kaladana da će se Polu često zavrteti u glavi od novosti koje ga tamo vrebaju. Arakis - Dina - pustinjska planeta...
     Tufir Havat, Starešina Ubica u službi njegovog oca, objasnio mu je jednom prilikom: njihovi smrtni neprijatelji, Harkoneni, nalaze se na Arakisu već osamdeset godina, držeći planetu kao kvazifeudalni posed zahvaljujući ugovoru sa kompanijom CHOAM, koji se odnosi na eksploataciju gerijatrijskog začina melanža. Harkoneni sada moraju da se povuku i da ustupe mesto Kući Atreida, koja će preuzeti planetu kao pravi feudalni posed - što je predstavljalo prividnu pobedu Vojvode Letoa. Doduše, dodao je Havat, u ovoj prividnosti mogla bi se kriti najveća opasnost, budući da je Vojvoda Leto uživao popularnost među Velikim Kućama Landsrada.
     "Popularan čovek izaziva ljubomoru moćnih", objasnio je Havat.
     Arakis - Dina - pustinjska planeta...
     Pol je utonuo u san i usnio prizor jedne pećine na Arakenu, dok su se svuda oko njega vrzmale utihle prilike ljudi u zatamnjenoj svetlosti sjajnih kugli. Bilo je svečano i činilo mu se kao da je u katedrali dok je osluškivao slabašan zvuk - kap-kap-kap vode. Još dok se nalazio u snu, Pol je znao da će se setiti ovoga kada se probudi. Uvek se spominjao snova koji su predstavljali predskazanja.
     San se rasplinu.
     Pol se probudio i najpre osetio oko sebe toplinu postelje - a zatim mu na um navreše mnoge misli... Ovaj svet dvorca Kaladan, lišen igre i društva njegovih vršnjaka, možda i nije zavređivao tugu prilikom rastanka. Doktor Jueh, njegov učitelj, stavio mu je posredno do znanja da se na Arakisu ne vodi baš najstrožije računa o kastinskom sistemu faufreluhes. Žitelji planete obitavali su na rubu pustinje i nije bilo nikakvog kaida ili bašara koji bi im komandovao: bili su to Slobodnjaci, neuhvatljivi poput peščanih kovitlaca, koji se čak nisu nalazili popisani ni u Carskim Spiskovima.
     Arakis - Dina - pustinjska planeta...
     Osetivši kako ga obuzima napetost, Pol odluči da primeni jednu od vežbi telesno-mentalnog tipa kojoj ga je majka naučila. Tri puta je brzo udahnuo i njegov fiziološki mehanizam smesta je reagovao: iskusio je kako uranja u stanje oslobođene svesti... kako mu se um usredsređuje... aorta proširuje... izbegavajući nefokusirane sprege svesti... kako je svestan činom volje... kako mu se krv obogaćuje kiseonikom i brzo plavi preopterećena područja... hrana-bezbednost-sloboda ne stiču se samo pukim nagonom... svest životinje ne ide dalje od datog trenutka, niti se u njoj rađa pomisao da joj žrtve mogu biti istrebljene... životinja uništava, ali ne stvara... zadovoljstva životinja ne uzdižu se mnogo iznad nivoa osećaja, a nikada ne dostižu sfere pravih osećanja... čoveku je, međutim, potrebna merna skala kojom će određivati aršine svog sveta... ovu skalu jedino je u stanju da stvori hotimice usredsređena svest... telesna celovitost proističe iz priliva krvi i titraja živaca, a prema duboko uvreženoj svesti o potrebama ćelija... sve stvari/ćelije/bića nisu večni... u pitanju je borba za večni unutarnji priliv...
     Nauk je tekao sve dalje u Polovoj oslobođenoj svesti.
     Kada je žuta svetlost praskozorja dodirnula prozorski sims Polove sobe, on ju je osetio kroz zatvorene očne kapke; otvorivši oči, najpre je ugledao poznatu šaru sjajnih odseva na tavanici spavaće sobe, a zatim začuo uobičajenu vrevu i hitnju u zamku.
     Vrata prostorije se otvoriše i na njima se pojavi dečakova majka, sa kosom sličnom osenčenoj bronzi, koju je crnom trakom držala prikačenu za krunu; na licu joj se nije moglo pročitati nikakvo osećanje, a zelene oči zračile su svečano.
     "Probudio si se", reče ona. "Jesi li lepo spavao?"
     "Jesam."
     Zagledao se u njenu visoku priliku, primetivši napetost u majčinim ramenima dok mu je ona birala odeću iz ormana. Drugima bi promakao ovaj tanušan grč, ali ona ga je uputila u tajne reda Bene Geserit - u pomno zapažanje sitnica. Okrenula se, držeći u ruci jedan polusvečan sako, na čijem je spoljnjem gornjem džepu stajala crvena kresta atreidskog sokola.
     "Brže se oblači", reče ona. "Časna Majka čeka."
     "Sanjao sam je jednom", uzvrati Pol. "Ko je ona?"
     "Bila mi je učitelj u školi reda Bene Geserit. Sada je carev Istinozborac. Znaš, Pole..." dodade ona, ali zastade. "Moraš joj ispričati o svojim snovima."
     "Hoću. Je li ona bila razlog što smo dobili Arakis?"
     "Mi nismo dobili Arakis." Džesika otrese prašinu sa pantalona i okači ih zajedno sa sakoom na postolje uz krevet. "Nemoj dozvoliti da te Časna Majka čeka."
     Pol sede u postelji i obgrli kolena. "Šta je to gom džabar?"
     Ponovo mu je veština stečena od majke omogućila da opazi gotovo nevidljiv grč oklevanja na njoj, nekontrolisan titraj nerva čije je značenje odmah prozreo: strah.
     Džesika priđe prozoru, širom razmaknu zavese i baci pogled preko rečnih voćnjaka prema planini Sijubi. "Ubrzo ćeš saznati sve o gom džabaru", reče ona.
     Osetio je prizvuk straha u njenom glasu i to ga je začudilo.
     Džesika mu se obrati, ne okrenuvši se: "Časna Majka te čeka u mojoj dnevnoj sobi. Molim te, požuri."

     Časna Majka Gaius Helen Mohijam sedela je na tapeciranoj stolici i posmatrala majku i sina kako se približavaju. Prozori koji su stajali oko nje gledali su na južnu okuku reke i zelene oranice porodičnog poseda Atreida, ali Časna Majka uopšte nije obraćala pažnju na to. Osećala je ovog jutra kako je pritiska breme godina, što ju je uvek činilo prilično razdražljivom. Okrivljavala je zbog toga putovanje kosmosom i veze sa gnusnim svemirskim Esnafom, odnosno njegovim tajnama. Ali, ovde ju je čekalo poslanstvo koje je zahtevalo ličnu pažnju jedne Vidovite Bene Geserit. Čak ni Istinozborac cara Padišaha nije mogao da se ogluši o odgovornost kada ga ova dužnost zove.
     Prokleta Džesika! - pomisli Časna Majka. Kamo sreće da nam je rodila devojčicu kao što joj je bilo naređeno!
     Džesika se zaustavila na tri koraka od stolice, blago prevukavši levom rukom duž nabora suknje u znak naklona. Pol kratko pognu glavu na način koji ga je naučio njegov učitelj igranja - i kome uvek valja pribeći kada postoje nedoumice o statusu sagovornika.
     Tananost Polovog pozdrava nije promakla Časnoj Majci. Ona reče: "Dečak je oprezan, Džesika."
     Džesika spusti ruku na Polovo rame i blago ga steže. Za jedan tren strah je zastrujao iz njenog dlana, a onda je ona ponovo ovladala sobom. "Tako smo ga vaspitali, Vaša visosti."
     Čega se boji? - upita se Pol.
     Starica osmotri Pola ispitivačkim pogledom: lice mu je ovalno kao Džesikino, ali kosti su jake... kosa: veoma crna na Vojvodu, ali zato gornji deo lica ima na dedu po majci (onoga koji se nije mogao imenovati); nos mu je tanak i prezriv, a zelene oči prodorne, baš kao kod starog Vojvode, dečakovog dede po ocu, koji je već umro.
     Postojao je bar jedan čovek kadar da razume moć hrabrosti - čak i u smrti, pomisli Časna Majka.
     "Vaspitanje je jedna stvar", reče ona, "a sirov materijal druga. Videćemo." Stare oči prostreliše Džesiku. "Ostavi nas nasamo. Nalažem ti da upražnjavaš meditaciju spokoja."
     Džesika spusti ruku sa Polovog ramena. "Vaša visosti, ja..."
     "Džesika, ti znaš da se ovo mora obaviti."
     Pol začuđeno podiže pogled prema majci.
     Džesika se uspravi: "Da... razume se."
     Pol osmotri Časnu Majku. Ljubaznost i majčin očigledan strah od ove starice zahtevali su oprez. Pa ipak, osetio je kako ga obuzima srdžba zbog straha koji je zračio iz majke.
     "Pole...", Džesika duboko uzdahnu, "...test kome ćeš sada biti podvrgnut... veoma mi je važan."
     "Test?" zagleda se on ponovo u nju.
     "Ne zaboravi da si ti sin Vojvode", reče Džesika. Zatim se okrenu i iziđe iz prostorije uz oporo šuštanje suknje. Vrata se čvrsto zatvoriše za njom.
     Pol upravi pogled prema starici, jedva zauzdavajući bes u sebi. "Zar se tako otpušta gospa Džesika kao da je najobičnija sluškinja?"
     Osmeh zatitra na uglovima smežuranih starih usana. "Gospa Džesika bila je odista moja služavka, momče, i to punih četrnaest godina u školi." Ona klimnu glavom. "I to dobra služavka. A sada, hodi ovamo!"
     Naredba ga ošinu kao bič. Pol je poslušao pre no što je to i shvatio. Koristi se Glasom u ophođenju sa mnom, pomisli on. Zaustavio se na njen znak i ostao da joj stoji uz kolena.
     "Vidiš li ovo?" upita ga ona. Iz nabora svog plašta ona izvadi zelenu metalnu kocku osnove petnaest centimetara. Kada ju je okrenula, Pol primeti da je sa jedne strane otvorena - crna i neobično zastrašujuća. Svetlost nije bila kadra da prodre u tu otvorenu tamu.
     "Stavi desnu šaku u kutiju", reče starica.
     Pola prože plima straha i on stade da uzmiče, ali starica reče: "Tako, dakle, slušaš majku?"
     On netrmice pogleda u ptičjesvetle oči.
     Lagano, osećajući prisilu i ne mogavši da joj se usprotivi, Pol zavuče šaku u kutiju. U prvi mah iskusio je studen dok mu je tama obavijala šaku, a zatim mu prsti dodirnuše glatki metal i on oseti bockanje u njima kao da su sasvim utrnuli.
     Na staričinom licu pojavio se izraz grabljivice. Ona odvoji desnu ruku od kutije i položi je u blizinu Polovog vrata. Dečak opazi u njoj metalni odsev i poče da se okreće.
     "Ne mrdaj!" uzviknu ona.
     Opet se koristi Glasom! On ponovo usmeri pažnju na njeno lice.
     "Držim ti tik uz vrat gom džabar", reče ona. "Gom džabar, svemoćni neprijatelj. To je igla u čijem se vrhu nalazi kap otrova. Ah-ah! Ne uzmiči, inače ćeš smesta iskusiti dejstvo otrova."
     Pol je pokušao da proguta pljuvačku, ali mu se grlo sasvim osušilo. Nije mogao da odvoji pogled sa izboranog, starog lica, blistavih očiju, bledih desni oko srebrnih, metalnih zuba, koji su se caklili dok je starica govorila.
     "Vojvodin sin mora da bude upućen u otrove", reče ona. "Takva su danas vremena, eh. Maski, koji ti se može staviti u piće. Aumas, koji ide u hranu. Brzi otrovi, spori otrovi, kao i oni srednji. A sada evo i jednog novog: gom džabar. On ubija jedino životinje."
     Ponos nadvlada strah u Polu. "Usuđuješ se da tvrdiš kako je Vojvodin sin životinja?" upita on.
     "Recimo da tvrdim da bi mogao biti i ljudsko biće", odgovori ona. "Miruj! Upozoravam te da ništa ne pokušavaš. Ja jesam stara, ali ruka mi je još dovoljno brza da ti zabodem iglu u vrat pre no što mi se izmigoljiš."
     "Ko si ti?" prošaputa on. "Čime si to navela moju majku da nas ostavi nasamo? Jesi li jedna od Harkonena?"
     "Harkonena? Bože sačuvaj, ne! A sad budi miran." Sparušeni prsti dodirnuše mu vrat i on oseti neodoljiv nagon da uzmakne.
     "Dobro", reče ona. "Prošao si prvi test. Evo u čemu se sastoji drugi: ako izvučeš ruku iz kutije, smesta ćeš umreti. To je jedino pravilo. Dok god budeš držao šaku unutra, ostaćeš živ. Trgneš li je napolje, gotov si."
     Pol duboko udahnu vazduh kako bi malo primirio drhtanje. "Ako viknem, sluge će se smesta stvoriti ovde, a onda si ti gotova."
     "Bojim se da neće moći da prođu pokraj tvoje majke koja čuva stražu pred vratima. Možeš se pouzdati u to. Tvoja majka je preživela ovaj test. Sada je na tebe red. Trebalo bi da budeš počastvovan. Veoma retko ga primenjujemo na muškoj deci."
     Radoznalost je gotovo sasvim prigušila strah u Polu. Nije mogao poreći da su staričine reči zvučale ubedljivo. Ako mu majka stvarno stoji pred vratima... ako je ovo odista test... Uostalom, ma šta da je bilo posredi, sada mu nije bilo uzmaka, sputavala ga je ona igla koja mu je stajala uz vrat: gom džabar. Na um mu pade litanija protiv straha, kojoj ga je majka naučila iz obreda upražnjavanih među Bene Geseritima.
     Ne smem se bojati. Strah satire um. Strah je mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustiću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kada bude minuo, upraviću svoje unutrašnje oko da mu osmotrim tragove koje je ostavio. Ali tamo kuda je strah prostrujao neće ostati ničega. Preostaću samo ja.
     Osetivši kako mu se pribranost vratila, on reče: "Pređimo na stvar, starice."
     "Starica!" odbrusi ona. "Hrabar si, ne može se poreći. Dobro, da te vidimo, momče." Ona se povi napred i priguši glas gotovo do šapata. "Osetićeš bol u šaci koju budeš držao u kutiji. Bol. Ali pazi! Izvučeš li ruku, smesta ću ti zabiti gom džabar u vrat - ta smrt je brza poput pada dželatove sekire. Trgneš li šaku, postaješ žrtva gom džabara. Je li ti jasno?"
     "Šta se nalazi u kutiji?"
     "Bol."
     Osetio je kako mu prsti sve više trnu i čvrsto je stisnuo usne. Kako ovo može da bude test? - upitao se. Peckanje se pretvorilo u svrab.
     Starica reče: "Čuo si kako su životinje u stanju da odgrizu sebi šapu samo da bi umakle iz zamke? Ali to je trik kojim se jedino zveri služe. Čovek bi ostao u zamci, podneo bol i napravio se mrtav - kako bi ubio onoga ko mu je postavio stupicu i tako odagnao pretnju po svoju vrstu."
     Svrab se polako pretočio u osećaj blagog pečenja. "Zbog čega ovo radiš?" upita on.
     "Da odredim da li si ljudsko biće. Budi miran."
     Pol stisnu levu šaku u pesnicu kada mu se osećaj pečenja pojačao u drugoj ruci. Lagano se uspinjalo: unutra je postajalo sve toplije. Osetio je kako mu se nokti na slobodnoj ruci zarivaju u dlan. Pokušao je da promrda i olabavi prste šake koja ga je pekla, ali mu to nije uspelo.
     "Peče me", prošaputa on.
     "Tišina!"
     Bol poče da mu se penje uz ruku. Na čelu mu navreše graške znoja. Sva telesna tkiva urlala su da izvuče ruku iz plamene jame... ali... gom džabar. Ne okrećući glavu, pokušao je da sasvim iskosi oči kako bi ugledao užasnu iglu koja mu je stajala tik uz vrat. Počeo je otežano da diše, da gubi dah, ali ništa nije mogao da preduzme u tom pogledu.
     Bol!
     Sada je jedino bio svestan šake zaronjene u agoniju i oronulog lica koje ga je netrmice posmatralo sa male udaljenosti.
     Usne su mu se toliko osušile da ih je on tek s velikim naporom mogao razdvojiti.
     Peče! Peče!
     Učinilo mu se da jasno oseća kako mu se koža ugljeniše na šaci zahvaćenoj nesnosnim plamenom, kako mu meso cvrči i otpada, sve dok nisu preostale samo nagorele kosti.
     A onda je sve naglo prestalo!
     Kao da je neko okrenuo nekakav prekidač, bol je najednom minuo.
     Pol oseti kako mu desna ruka drhti i kako se sav kupa u znoju.
     "Dovoljno je", promrmlja starica. "Kul vahad! Nijedno žensko dete nije još ovoliko izdržalo. Biće da sam nesvesno želela da ne uspeš." Ona se zavali u stolici, povukavši gom džabar sa dečakovog vrata. "Izvuci ruku iz kutije, mladi čoveče, i pogledaj je."
     On zauzda bolno drhtanje i zagleda se u tamnu prazninu gde ruka kao da mu je ostala vlastitom voljom. Sećanje na bol sputavalo je svaku kretnju. Razum mu je govorio da će iz kutije izvući ugljenisani patrljak.
     "Hajde, šta čekaš!" odbrusi ona.
     On polako izvuče šaku iz kutije i zabezeknuto se zagleda u nju. Nije joj nedostajala nijedna dlačica. Na koži se nije video ni najmanji ožiljak. Dečak podiže ruku, okrenu je, promrda prste.
     "Osećaj bola je stvoren nervnom indukcijom", reče ona. "Ne mogu svuda unaokolo da osakaćujem potencijalna ljudska bića. Ima mnogo onih koji bi sve dali za tajnu ove kutije." Ona je zavuče u nabore svog plašta.
     "Ali bol...", reče on.
     "Bol", prezrivo ponovi ona. "Ljudsko biće kadro je da nadmaši svaki nerv u telu."
     Pol oseti kako ga leva ruka žiga, razmaknu stisnute prste i ugleda četiri krvava ožiljka na mestima gde su mu se nokti urezali u dlan. Spustivši ruku uz bok, on pogleda staricu. "To si već učinila i sa mojom majkom?"
     "Da li si ikada prosejavao pesak?" uzvrati mu ona pitanjem.
     Neobičnost njenog odgovora uključi više nivoe svesti u njemu. On klimnu glavom.
     "Mi iz reda Bene Geserit prosejavamo stvorenja da bismo pronašli ljudska bića."
     On podiže desnu ruku, prisećajući se osećaja bola. "I ovo vam je jedini kriterijum: bol?"
     "Posmatrala sam te dok te je bolelo, momče. Bol je samo središte testa. Majka ti je sigurno pričala o našim načinima posmatranja. To se lako može zaključiti po tebi. Naš test se sastoji iz izazivanja krize, a zatim posmatranja."
     Staričin glas zvučao je veoma ubedljivo i on reče: "Istina je!"
     Ona se zagleda u njega. Oseća istinu! Da li je on onaj koga tražimo? Da li je stvarno on taj? Ali, onda, starica priguši uzbuđenje u sebi, setivši se: Nada zamagljuje posmatranje.
     "Ti znaš kada ljudi stvarno veruju u ono što kažu", reče ona.
     "Znam."
     Sklad sposobnosti potvrđen ponovljenim testom mogao mu se pročitati i u glasu. Ona ga je jasno razabrala i zato reče: "Možda si ti Kvizac Haderah. Sedi ovde uz moje noge, mali brate."
     "Više volim da stojim."
     "Tvoja majka mi je nekada sedela uz noge."
     "Ja nisam moja majka."
     "Ti nas pomalo mrziš, zar ne?" Ona podiže pogled prema vratima i doviknu: "Džesika!"
     Vrata se naglo otvoriše i na njima se pojavi Džesika. Njen prekoran pogled se razmekša kada ugleda Pola. Na usnama joj se pojavi osmeh.
     "Džesika, da li si ikada prestala da me mrziš?" upita starica.
     "Ja vas i volim i mrzim", uzvrati Džesika. "Mržnja potiče od bola koji nikada ne smem da zaboravim. A ljubav..."
     "Samo osnovne činjenice", reče starica, ovoga puta blagim glasom. "Možeš ući sada, ali ništa nemoj da govoriš. Zatvori vrata i vodi računa da nas niko ne prekida."
     Džesika zakorači u sobu, zatvori vrata i osloni se leđima o njih. Sin mi je živ, pomisli ona. Sin mi je živ i... ljudsko je biće. Znala sam to... ali... on je živ. Sada i ja mogu da nastavim da živim. Osećala je čvrstinu i materijalnost vrata na leđima. Sve u prostoriji neposredno joj je i snažno delovalo na čula.
     Sin mi je živ.
     Pol pogleda majku. Kazala je istinu. Želeo je da ode odavde i da u samoći porazmisli o iskustvu koje je doživeo, ali nije mogao bez dozvole da napusti prostoriju. Starica je stekla moć nad njim. One su kazale istinu. Majka mu je već prošla kroz ovaj test. Mora da je bio vraški svrhovit... pošto su bol i strah bili nesnosni. Imao je razumevanja za takve vraške svrhovitosti. One su mogle ići protiv svih razloga, a neophodnost im se mogla pravdati jedino samom sobom. Pol je osetio da i u njemu leži zapretana neka vraška svrhovitost. U ovom času, međutim, još nije imao pojma šta je ona.
     "Jednoga dana, mladiću", reče starica, "možda ćeš i ti ovako stajati pred vratima. Za to je potrebno imati puno hrabrosti."
     Pol baci pogled na ruku koja mu je iskusila bol, a zatim se ponovo zagleda u Časnu Majku. Zvuk njenog glasa razlikovao se od svih ostalih koje je do sada čuo. Reči su joj bile blistavo odmerene i britke. Osećao je da bi na svako pitanje koje bi joj postavio dobio odgovor koji bi ga izdigao iznad ovog neposredno datog sveta u nešto više.
     "Zbog čega preduzimate testove kojima tražite ljudska bića?" upita on.
     "Da bismo vas oslobodili."
     "Oslobodili?"
     "Jednom u prošlosti ljudi su predali svoje misli mašinama u nadi da će ih to osloboditi. Ali, ovaj čin je samo omogućio drugim ljudima sa mašinama da ih podjarme."
     "'Ne napravi takvu mašinu koja bi nalikovala umu čovekovu'", navede citat Pol.
     "Tako kažu Butlerski Džihad i Ovanjska Katolička Biblija", reče ona. "Ali ono što je O.K. Biblija stvarno trebalo da kaže jeste: 'Ne napravi takvu mašinu koja bi predstavljala falsifikat uma ljudskog bića.' Jesi li proučavao Mentata za vreme službe?"
     "Učio sam sa Tufir Havatom."
     "Velika Buna oduzela nam je poštapalicu", reče ona. "Nagnala je ljudske umove da se razvijaju. U školama su počeli da se obučavaju nadareni predstavnici ljudskih bića."
     "U školama reda Bene Geserit?"
     Ona klimnu glavom. "Od drevnih škola preživele su samo dve glavne: Bene Geserit i Svemirski Esnaf. Esnaf je, tako mi mislimo, gotovo sasvim usredsređen na čistu matematiku. Bene Geserit obavlja ostale funkcije."
     "Politiku", reče on.
     "Kul vahad!" uzviknu starica, uputivši oštar pogled Džesiki.
     "Ja mu ništa nisam kazala, Vaša visosti", uzvrati Džesika.
     Časna Majka ponovo upravi pažnju na Pola. "Došao si do ispravnog zaključka na osnovu škrtih činjenica", reče ona. "Da, posredi je politika. Prvobitnom školom Bene Geserit upravljali su oni koji su uviđali potrebu kontinuiteta ljudskih poslova. Bilo im je jasno da je ovakav kontinuitet nemoguć bez razdvajanja ljudskog soja od životinjskog soja - za potrebe uzgajanja."
     Staričine reči najednom su izgubile u Polovim ušima onu osobenu oštrinu. Osetio je uvredu prema onome što mu je majka nazivala njegovim nagonom za istinitošću. Ali, nije bila stvar u tome što ga je Časna Majka lagala. Ona je očigledno verovala u ono što je kazala. Bilo je to nešto dublje, nešto što je bilo u vezi sa njegovom vraškom svrhovitošću.
     On reče: "Ali, majka mi je kazala da mnoge štićenice Bene Geserita ne poznaju svoje poreklo."
     "Genetske linije nalaze se pomno zabeležene u našim registrima", uzvrati ona. "Tvoja majka zna da je ona ili potomak Bene Geserita ili da je njeno stablo samo po sebi prihvatljivo."
     "A zašto onda ne može da zna ko su joj roditelji?"
     "Neke to mogu... Ali većina ne. Mogle smo, na primer, da poželimo da je sparimo sa nekim bliskim rođakom kako bismo što više istakle neku genetsku crtu. Postoji mnoštvo razloga."
     Pol ponovo oseti uvredu na račun istinitosti i reče: "Da niste malo previše uzele na sebe..."
     Časna Majka ga ispitivački pogleda, zapitavši se: Čujem li to kritiku u njegovom glasu? "Na nama leži težak teret", reče ona.
     Pol je osećao kako u njemu sve više jenjava šok izazvan testom. On upravi prodoran pogled u staricu i reče: "Kazala si da sam ja možda Kvizac Haderah. Šta je to? Gom džabar u ljudskom obliku?"
     "Pole", umeša se Džesika. "Ne smeš da razgovaraš tim tonom sa..."
     "Ja ću se pobrinuti za to, Džesika", reče starica. "Momče, da li si čuo o drogama koje koriste Istinozborci?"
     "Koristite ih za povećanje sposobnosti da otkrijete laži", reče on. "Majka mi je kazala."
     "Da li si ikada video trans istine?"
     On odmahnu glavom. "Nisam."
     "Ta droga je opasna", reče ona, "ali omogućuje uvid u stvari. Kada se neka Istinozborka nalazi pod dejstvom droge, ona može da dokuči mnoga mesta u svom sećanju - u sećanju svog tela. Zavirujemo tako u mnoge puteve prošlosti... ali samo ženske puteve." U glasu joj se pojavila primesa tuge. "Postoji, međutim, jedno mesto koje je zapretano za sve Istinozborce. Ono nas odbija, muči. Rečeno je da će se jednoga dana pojaviti muškarac koji će pronaći u nadarenosti što je stvara droga svoje unutarnje oko. On će biti kadar da zaviri tamo gde mi ne možemo - kako u ženske, tako i u muške prošlosti."
     "Je li to Kvizac Haderah?"
     "Da, to je onaj koji može biti na mnogo mesta odjednom: Kvizac Haderah. Mnogi muškarci su kušali drogu... mnogo njih, ali niko nije uspeo."
     "Pokušali su i nije im pošlo za rukom?"
     "O, ne." Ona zatrese glavom. "Pokušali su i umrli su."