22.

     O mora Kaladana,
     O podanici Vojvode Letoa...
     Citadela Letoa je pala,
     Pala zauvek...

     Iz 'Pesama o Muad'Dibu' princeze Irulan

     Pol je osećao kako je sva njegova prošlost, svako iskustvo pre ove noći postalo pesak koji ističe kroz peščani časovnik. Sedeo je pored majke, obgrlivši kolena, u malom šatoru od tkanine i plastike - pustinjskom šatoru - koji se, zajedno sa slobodnjačkom odećom koju su sada nosili, nalazio u bali ostavljenoj ispod prednjih sedišta toptera.
     Pol uopšte više nije bio u nedoumici u pogledu toga ko je sakrio slobodnjačku balu za opremu u letelicu i ko je odredio kurs kojim se zarobljenici moraju prebaciti.
     Jueh.
     Izdajnički doktor poslao ih je pravo u ruke Dankana Ajdaha.
     Pol baci pogled kroz providan kraj pustinjskog šatora prema stenama obasjanim mesečinom, koje su okružavale mesto gde ih je Ajdaho sakrio.
     Krijem se kao dete sada kada sam Vojvoda, pomisli Pol. Osetio je ogorčenost pri ovoj pomisli, ali nije mogao da porekne da je bilo mudro ono što su učinili.
     Nešto se zbilo sa njegovom svešću ove noći - počeo je izuzetno oštro i jasno da uočava sve okolnosti i događanja oko sebe. Nije bio kadar da zaustavi priliv podataka, niti da osujeti hladnu preciznost kojom je svaka nova činjenica priključivana njegovom znanju, da bi potom bila obrađena u samom jezgru svesti. Bila je to mentatska sposobnost, pa i više od toga.
     Pol se vrati u mislima na onaj trenutak nemoćnog besa kada se neobičan topter ustremio iz noćnog pokrova prema njima, nadnevši se poput kakvog džinovskog sokola povrh pustinje, dok mu je vetar hučao među krilima. Upravo tog časa ona stvar se odigrala u Polovom umu. Topter se zanosio i njihao iznad peščanog spruda, hrleći prema figurama koje su bežale - prema njemu i njegovoj majci. Pol se priseti kako ih je zapahnuo miris zapaljenog sumpora, nastao trenjem topterovih drljača o pesak.
     Ponovo je video majku kako se okreće, očekujući da ugleda laserski pištolj u rukama Harkonenovih ubica - da bi istog trenutka prepoznala Dankana Ajdaha kako se naginje kroz otvorena vrata na letelici i uzvikuje: "Požurite, videli smo znake crva južno odavde!"
     Ali, Pol je znao u času kada se okrenuo ko je pilotirao topterom. Mnoštvo sitnica vezanih za način kojim se letelica kretala, njeno munjevito spuštanje - tako neupadljivi pokazatelji da su čak i njegovoj majci promakli - stavili su Polu nepogrešivo do znanja ko sedi za kontrolnim uređajima.
     Sedeći pokraj Pola u pustinjskom šatoru, Džesika se promeškolji i reče: "Postoji samo jedno objašnjenje. Harkoneni drže Juehovu ženu. On je mrzeo Harkonene. To sam sasvim pouzdano zapazila. I sam si pročitao pismo koje nam je ostavio. Ali zašto je nas spasao pokolja?"
     Ona to tek sada uviđa i to nepotpuno, pomisli Pol. A onda ta pomisao izazva šok u njemu. Shvatio je tu činjenicu kao nešto sasvim uzgredno dok je čitao pismo, koje se nalazilo uz Vojvodin prsten sa pečatom u bali.
     "Ne pokušavajte da mi oprostite", pisao je Jueh. "Ne želim vaš oproštaj. Moje breme je već dovoljno teško. Učinio sam to što sam učinio bez zlobe ili nade da će me neko razumeti. To je moj tahadi al-burhan, poslednje kušanje. Dajem vam atreidski pečat kao zalogu da govorim istinu. Kada budete pročitali ovo, Vojvoda Leto biće mrtav. Neka vas uteši izvesnost da nije umro sam, nego da je ista sudbina snašla i onoga koga mrzimo više od svih ostalih."
     Pismo nije bilo adresovano niti potpisano, ali zato uopšte nije dolazio u sumnju Juehov poznati rukopis.
     Prisetivši se sad pisma, Pol je ponovo iskusio tugu koja ga je obuzela onog trenutka - oštro i neobično čuvstvo kao da se zbilo izvan njegovog novog mentalnog ustrojstva. Pročitao je da mu je otac mrtav, znao je da je to tačno, ali je ovo saznanje doživeo samo kao jedan od niza podataka koji mu ulaze u um da bi tu bili obrađeni i iskorišćeni.
     Voleo sam oca, pomisli Pol, znajući da je i to istina. Trebalo bi da ga žalim. Trebalo bi da osećam nešto.
     Ali, u njemu nije bilo ničeg drugog izuzev ove pomisli: to je važna činjenica.
     Bila je to samo jedna među mnogim činjenicama.
     Sve to vreme svest mu nije prestajala da sabira utiske čula, da ih ekstrapolira, proračunava.
     A onda mu na pamet padoše Halekove reči: Raspoloženje je za stoku ili za vođenje ljubavi. Borićeš se kada ti okolnosti to nalože, bez obzira na to da li si raspoložen.
     Možda je to u pitanju, pomisli Pol. Žaliću oca kasnije, kada budem imao vremena.
     No, u hladnoj preciznosti svog bića on nije osećao nikakvo kolebanje. Postalo mu je jasno da mu nova svest predstavlja samo početak, da raste, razvija se. Čuvstvo vraške svrhovitosti, koje je prvi put iskusio prilikom ogleda sa Časnom Majkom Gaius Helen Mohijam, sve više ga je prožimalo. Desna ruka - ona koja je pamtila bol - peckala ga je i podrhtavala mu.
     Znači li ovo, možda, biti njihov Kvizac Haderah? - upita se.
     "Za trenutak sam pomislila da se Havatu potkrala još jedna greška", reče Džesika. "Palo mi je na pamet da Jueh možda uopšte nije Suk doktor."
     "Bio je sve ono što smo mislili da jeste... i još mnogo više", reče Pol, pomislivši pri tom: zašto tako sporo uviđa te stvari? Zatim nastavi: "Ako se Ajdaho ne probije do Kinesa, bićemo..."
     "On nam nije jedina nada", uzvrati ona.
     "Nisam to ni hteo da kažem", reče on.
     Ona razabra čeličnu odlučnost u sinovljevom glasu, zapovednički ton, i podozrivo ga osmotri kroz zelenu polutamu pustinjskog šatora. Pol je predstavljao siluetu spram stena optočenih mesečinom, koje su se nazirale kroz providni deo krila.
     "Sigurno su uspeli da umaknu još neki ljudi tvog oca", reče ona. "Moramo da ih sakupimo, da pronađemo..."
     "Oslonićemo se samo na sebe", reče on. "Prva briga su nam porodični atomici. Moramo ih se domoći pre no što se Harkoneni daju u potragu za njima."
     "Malo je verovatno da će ih pronaći", uzvrati ona, "s obzirom na to kako su skriveni."
     "Ne smemo prepustiti stvar slučaju."
     Ona pomisli: ucenjivanje porodičnim atomicima kao pretnjom po planetu i njene resurse začina - to ima na umu. Ali, sve čemu posle toga može da se nada jeste bekstvo u anonimno izgnanstvo.
     Majčine reči navedoše Pola na novi smer misli: vojvodska briga za sve ljude koje su izgubili protekle noći: Ljudi su prava snaga svake Velike Kuće, pomisli Pol, prisetivši se istog časa Havatovih reči: Tužno je rastati se sa ljudima; mesto je samo mesto.
     "Koristili su Sardaukare", reče Džesika. "Moramo sačekati da oni budu povučeni."
     "Misle da nas drže u stupici između pustinje i Sardaukara", reče Pol. "Planirali su da niko od Atreida ne preživi - da nas potpuno istrebe. Ne računaj na to da je neko od naših sačuvao živu glavu."
     "Ali ne mogu da nastave unedogled da izlažu opasnosti činjenicu o carevoj umešanosti u celu stvar."
     "Misliš?"
     "Neki od naših sigurno su uspeli da pobegnu."
     "Jesu li?"
     Džesika okrenu u stranu glavu, zaplašena oporom jačinom sinovljevog glasa i hladnim proračunavanjem verovatnoća. Osetila je da joj je sinovljev um odmakao i da on sada neke stvari dalje vidi od nje. Ona je lično obučila inteligenciju kadru za to nadmašanje, ali sada je najednom počela da je se boji. Misli joj skrenuše u drugom pravcu, potraživši utočište u izgubljenom svetilištu njenog Vojvode, od čega joj se oči ispuniše suzama.
     Ovako mora da bude, Leto, pomisli ona. Postoji vreme za ljubav i vreme za tugu. Ona položi ruke na stomak, usredsredivši svest na embrion koji se tamo nalazio. Nosim atreidsku kćer koju mi je naređeno da rodim, ali Časna Majka nije bila u pravu: kćer mi nije spasla Letoa. Ovo dete je naprosto život koji hrli ka budućnosti kroz orgiju smrti. Dopustila sam da se začne, pobuđena instiktom, a ne poslušnošću.
     "Pokušaj ponovo da aktiviraš prijemnik", reče Pol.
     Mozak nastavlja da radi, ma kako pokušali da ga osujetimo, pomisli ona.
     Džesika uze mali prijemnik koji im je Ajdaho ostavio i okrenu prekidač. Na čeonoj strani instrumenta upali se zelena svetiljka, a iz zvučnika se začu pucketanje i krčanje. Ona smanji jačinu zvuka i poče da traži duž talasnih dužina. Nekoliko trenutaka kasnije šator ispuni jedan glas koji je govorio ratnim jezikom Atreida.
     "...povući se i pregrupisati na grebenu. Fedor izveštava da nema preživelih u Kartagu, kao i da je Esnafska banka opljačkana."
     Kartag, pomisli Džesika. Pa to je bilo leglo Harkonena!
     "To su Sardaukari", nastavi glas. "Pazite na Sardaukare u atreidskim unoformama. To su..."
     U zvučnicima se razleže krkljanje, a zatim sve zamuknu u tišinu.
     "Pokušaj na drugim talasnim dužinama", reče Pol.
     "Shvataš li šta to znači?" upita Džesika.
     "Očekivao sam to. Žele da Esnaf okrivi nas za poharu banke. A ako nam i oni okrenu leđa, onda nam nema uzmaka sa Arakisa. Pokušaj na drugim talasnim dužinama."
     Ona se za trenutak zamisli o njegovim rečima: Očekivao sam to. Šta se to zbilo sa njim? Lagano, Džesika se ponovo maši instrumenta. Dok je okretala birač stanica, do njih su doprli odlomci uzvika na ratnom jeziku Atreida, puni nasilja i žestine: "...povucite se...", "...pokušajte da se pregrupišete kod...", "...zarobljeni u pećini kod..."
     Takođe se jasno moglo čuti pobedničko likovanje na harkonenskom narečju koje su uhvatili na drugim stanicama. Odsečne zapovedi, borbeni izveštaji. Odlomci su bili odveć kratki da bi Džesika mogla da ih razabere, ali je zato ton zvučao sasvim nedvosmisleno.
     Pobeda je pripala Harkonenu.
     Pol protrese balu pokraj sebe, začuvši kako voda klokoće u dva litraša. On duboko udahnu vazduh i baci pogled kroz providno šatorsko krilo prema stenovitom ispustu koji se ocrtavao spram zvezdanog svoda. Pod levom rukom osećao je stezački zatvarač ulaza u šator. "Uskoro će zora", reče on. "Možemo preko dana da ostanemo ovde i da sačekamo Ajdaha, ali ne i naredne noći. U pustinji se putuje noću, dok se danju ostaje u senci."
     Znanje koje je stekla o ovom svetu samo pokulja na površinu Džesikine svesti: Bez pustinjskog odela, čoveku koji sedi u senci u pustinji potrebno je pet litara vode dnevno da bi održao telesnu težinu. Ona najednom postade svesna glatke i meke unutrašnje opne pustinjskog odela, koja joj je dodirivala telo, i pomisli na to kako im život neposredno zavisi od ove opreme.
     "Ako odemo odavde, Ajdaho nas neće moći da pronađe", reče ona.
     "Ima načina da se svaki čovek natera da progovori", uzvrati on. "Ako se Ajdaho ne vrati do zore, moramo uzeti u obzir mogućnost da je uhvaćen. Šta misliš, koliko bi dugo bio u stanju da pruža otpor?"
     Pitanje nije zahtevalo odgovor i ona ne uzvrati ništa.
     Pol podiže poklopac bale i izvadi mikropriručnik sa svetlim kvadrantom i povećalom. Na stranicama zasijaše zelena i narandžasta slova: 'litraši, pustinjski šator, energetski šlemovi, cevi za otpadne materije, pumpe za ubacivanje vazduha, dogledi, kutija sa rezervnim delovima za pustinjsko odelo, pištolj za obojenu prašinu, sink-karta, nosni filter, parakompas, tvorčeve kuke, udarači, slobodnjačka bala za opremu, vatreni stub...'
     Toliko stvari neophodnih za opstanak u pustinji!
     On odloži mikropriručnik na pod šatora.
     "Kuda bismo to mogli da krenemo?" upita Džesika.
     "Otac je govorio o pustinjskoj sili", uzvrati Pol. "Harkoneni ne mogu bez nje da vladaju ovom planetom. Oni, zapravo, nikada nisu ni vladali njome, niti će ikada vladati. Čak ni uz pomoć deset hiljada legija Sardaukara."
     "Pole, zar misliš da..."
     "Sve dokaze imamo u rukama", reče on. "Upravo ovde, u ovom šatoru - sam šator, pa ova bala i njen sadržaj, ova pustinjska odela. Poznato nam je da Esnaf traži nemoguću cenu za meteorološki satelit. Znamo da..."
     "Kakve veze ima meteorološki satelit sa tim?" upita ona. "Pa ne mogu valjda da..."
     Pol oseti kako mu um dostiže nivo hipersvesti, što mu je omogućilo da njene reakcije krajnje detaljno prati i proračunava. "Sad shvataš", reče on. "Iz satelita se ima dobar pogled na površinu planete. A postoje stvari u dubokoj pustinji koje baš ne podnose često nadgledanje."
     "Hoćeš li da kažeš da sam Esnaf kontroliše ovu planetu?"
     Baš sporo kopča.
     "Ne!" reče on. "Slobodnjaci! Plaćaju Esnaf da bi mogli da delaju na miru - plaćaju u valuti koja je lako dostupna svakome ko poseduje pustinjsku silu: začinom. Ovo nije samo puko nagađanje; došao sam do tog zaključka nepogrešivom dedukcijom. Imaj poverenja u moje sposobnosti."
     "Pole", reče Džesika, "ti još nisi Mentat; ne možeš pouzdano da znaš kako..."
     "Nikada neću biti Mentat", uzvrati on. "Ja sam nešto drugo... izrod."
     "Pole! Kako možeš da kažeš tako nešto!"
     "Ostavi me na miru!"
     On se okrenu od nje i zagleda u noć. Zašto ne mogu da žalim? - upita se on. Osećao je kako svako vlakno njegovog bića žudi za tim oduškom, ali je bio svestan da će mu on doveka ostati uskraćen.
     Džesika još nikada nije čula toliko tuge u sinovljevom glasu. Želela je da ga primi u zagrljaj, da ga čvrsto privije na grudi, da ga uteši, da mu pomogne - ali istovremeno je osećala da ništa ne može učiniti. Morao je sam da reši taj problem.
     Pogled joj privuče svetli kvadrant mikropriručnika iz slobodnjačke bale za opremu koji je ležao na podu šatora. Ona ga podiže i pogleda slobodan list na početku, gde je pisalo: "Priručnik 'Prijateljske Pustinje', mesta punog života. Ovde su ajat i burhan Života. Veruj - i al-Lat te nikada neće spržiti."
     Liči na Azhar Knjigu, pomisli ona, setivši se izučavanja Velikih Tajni. Da li je to možda Manipulator Religija stigao i do Arakisa?
     Pol izvadi parakompas iz bale, zatim ga ponovo vrati unutra i reče: "Pomisli samo na sve ove slobodnjačke naprave za naročitu upotrebu. Njihov visok kvalitet nema premca, složićeš se. Kultura koja je proizvela ove predmete mora da je izuzetno moćna."
     Oklevajući, još zabrinuta zbog oštrog tona sinovljevog glasa, Džesika ponovo upravi pogled na minijaturnu knjigu i stade da proučava ilustraciju sa jednim sazvežđem na nebu Arakena: "Muad'Dib: Miš." Rep je pokazivao prema severu.
     Pol se ponovo okrenu prema tami šatora, primetivši majčin profil koji se jedva nazirao u slabom sjaju priručnikovog kvadranta. Sada je trenutak da ispunim očevu želju, pomisli on. Moram joj sada saopštiti njegovu poruku dok još ima vremena za tugovanje. Ono bi nam kasnije samo smetalo. Neumitnost ove logike delovala je na njega gotovo snagom šoka.
     "Majko", reče on.
     "Molim?"
     Ona primeti promenu u njegovom glasu, od čega joj nešto hladno prože utrobu. Nikada još nije čula tako savršenu kontrolu.
     "Moj otac je mrtav", reče on.
     Ona pokuša u sebi da poveže činjenice, da ih dovede u međuodnos - benegeseritski način obrade podataka - i konačno joj sinu: osećaj užasnog gubitka.
     Džesika klimnu glavom, nesposobna da bilo šta kaže.
     "Otac mi je jednom naložio", reče Pol, "da ti prenesem poruku ako mu se nešto dogodi. Bojao se da bi mogla da pomisliš da je izgubio poverenje u tebe."
     To je beskorisna sumnja, pomisli ona.
     "Hteo je da znaš da nikada nije posumnjao u tebe", nastavi Pol, a zatim joj objasni u čemu je bila obmana, dodavši na kraju: "Želeo je da znaš da je uvek imao potpuno poverenje u tebe, da te je stalno voleo i osećao naklonost prema tebi. Kazao je da bi radije izgubio poverenje u samoga sebe - i da mu je žao samo jedne stvari: što te nije proizveo u svoju Vojvotkinju."
     Ona obrisa suze koje su počele da joj teku niz obraze, pomislivši pri tom: baš glupo traćenje telesne vode! Ali znala je šta ova misao predstavlja: pokušaj da se iz tuge potraži utočište u srdžbi. Leto, moj Leto, pomisli ona. Kakve užasne stvari činimo onima koje volimo! Ljutitom i naglom kretnjom ona isključi svetli kvadrant malog priručnika.
     Jecaji počeše da je potresaju.
     Pol postade svestan majčine tuge i oseti kako i njega prožima osećaj ispraznosti. Ja ne tugujem, pomisli on. Zašto? Zašto? Ova nesposobnost da tuguje počela je da ga opterećuje poput neke velike mane.
     Vreme kada se dobija i vreme kada se gubi, pomisli Džesika, a zatim navede u sebi jedan citat iz O.K. Biblije. Vreme da se zadrži i vreme da se odbaci; vreme da se voli i vreme da se mrzi; vreme rata i vreme mira.
     Polov um nastavio je da funkcioniše na svoj zapanjujuće precizan način. On ugleda kako se pred njim pružaju putevi na ovoj negostoljubivoj planeti. Čak i bez pomoći sna, on usredsredi svoju vidovitu svest i dokuči je kao rezultantu najverovatnijih budućnosti - ali ne samo to, već i nešto više, nešto tajanstveno, kao da mu je um uronio u neki bezvremeni stratum da bi tu kušao vetrove budućnosti.
     Najednom, kao da je pronašao neophodan ključ, Polov um pope se za još jednu prečagu na lestvici svesti. Osetio je kako se čvrsto drži za taj novi nivo, kako je snažno ščepao tu dragocenu prečagu i kako počinje da se osvrće unaokolo. Činilo mu se kao da obitava u nekoj kugli iz koje se putevi zračno šire u svim pravcima... ali to je bio samo grub i približan opis čuvstva koje ga je ispunilo.
     Setio se kako je svojevremeno video jednu maramu od gaze kako leprša na vetru; sada mu je izgledalo kao da budućnost leluja povrh neke površine koja je podjednako talasasta i nestalna kao i ona marama nošena vetrom.
     Ugledao je ljude.
     Osetio je toplotu i hladnoću nebrojenih verovatnoća.
     Znao je imena i mesta, iskusio je bezbrojna osećanja, stao je da prebira po podacima milijardi neistraženih pukotina. Imao je vremena da ispituje, kuša i traga, ali ne i da uobličuje.
     Stvar je predstavljala spektar mogućnosti od najdalje prošlosti do najdalje budućnosti - od najverovatnijeg do najneverovatnijeg. Video je vlastitu smrt u bezbroj varijanti. Ugledao je nove planete, nove kulture.
     Video je ljude.
     Ljude.
     Video ih je u takvom mnoštvu da se nisu mogli razaznati, ali njegov um ih je ipak sve zabeležio i popamtio.
     Čak i Esnafljane.
     On pomisli: Esnaf - možda je to izlaz za nas. Tu će moja neobičnost biti prihvaćena kao nešto normalno, ali i izuzetno vredno - uvek pod uslovom da se obezbedi sledovanje sada neophodnog začina.
     Ali, najednom ga zaplaši pomisao da će ceo život proživeti u tom pipanju uma kroz moguće budućnosti samo da bi određivao putanje svemirskih letelica. No, to je bila samo mogućnost. A suočivši se sa ovom mogućom budućnošću koja je uključivala Esnafljane - on dokuči prave razmere svoje neobičnosti.
     Ali, vidim još nešto. Vidim i drugačije pravce, raspoložive puteve.
     Ova svest ispuni ga kako samopouzdanjem, tako i uznemirenošću: toliko se mesta na tom drugačijem terenu gubilo sa vidika ili nestajalo nezano kud.
     Podjednako brzo kao što je došla, senzacija je iščilela iz njega i on je shvatio da je čitavo iskustvo trajalo ne duže od otkucaja srca.
     Da, njegova lična svest izokrenula se, osvetljena na užasavajući način. On se osvrnu oko sebe.
     Noć je još prekrivala pustinjski šator u njegovom stenovitom skrovištu. Još je mogao da čuje majčine jecaje.
     Takođe je još osećao da je izvan upliva tuge... to isprazno čuvstvo nalazilo se negde daleko od njegovog uma, koji je hrlio napred svojim postojanim korakom - obrađujući podatke, procenjujući, izračunavajući, dokučujući odgovore na način koji je samo delimično nalikovao mentatskom.
     A onda je shvatio da raspolaže takvim obiljem podataka koje je tek mali broj umova ikada pre imao pred sobom. No, ispraznost koja je počivala u njemu nije zbog toga ništa lakše bilo podneti. Postalo mu je jasno da se nešto mora slomiti. Činilo mu se kao da je neko pustio da u njemu otkucava satni mehanizam tempirane bombe. Kazaljka je neumoljivo hitala napred, bez obzira na njegove želje. Naprava je registrovala sićušne prelive promena oko njega - blago povećanje vlažnosti, beznačajan pad temperature, napredovanje nekog insekta preko krova pustinjskog šatora, svečano približavanje zore koje je primetio na odsečku zvezdanog neba što se video kroz providno šatorsko krilo.
     Praznina je u njemu bila nesnosna. Nikakvu razliku nije činilo to što je znao kako je satni mehanizam stavljen u pogon. Mogao je da baci pogled u vlastitu prošlost i da vidi kako je ona započela - obuka, izoštravanje nadarenosti, tanani pritisci složenih disciplina, pa čak i pribegavanje O.K. Bibliji u jednom kritičnom trenutku... i, najzad, obilno uzimanje začina. Takođe je bio u stanju da vidi napred - u najužasnijem pravcu - i da sagleda kuda sve to vodi.
     Ja sam čudovište! pomisli on. Izrod!
     "Ne", reče on, a onda povika "Ne. Ne! NE!"
     Shvatio je jednom da udara pesnicama po podu šatora. (Onaj neumoljivi deo njega registrovao je to kao zanimljivu emocionalnu činjenicu i počeo da je obrađuje kao i svaki drugi podatak.)
     "Pole!"
     Majka je bila pokraj njega, držeći ga za ruke, sa licem poput neke sive grudve koja zuri u njega. "Pole, šta nije u redu?"
     "Ti!" reče on.
     "Ovde sam, Pole", reče ona. "Sve je u redu."
     "Šta si mi to učinila?" upita on.
     U trenutku lucidnosti ona oseti na šta se pitanje odnosilo i reče: "Ja sam te rodila."
     Odgovor je bio plod koliko instinkta, toliko i njenog tananog znanja; no njegova doslovna tačnost delovala je umirujuće na Pola. On oseti kako ga drži za ruke i upravi pažnju na nejasne konture njenog lica. (Njegov nabujali um uočio je na novi način izvesne genetske osobenosti njene facijalne strukture, pridodao to ostalim podacima, da bi rezultanta tog procesa munjevito bila dobijena.)
     "Dalje od mene", reče on.
     Ona razabra čelični ton u njegovom glasu, što je nagna da ga posluša. "Hoćeš li mi reći šta nije u redu, Pole?"
     "Da li si znala šta radiš kada si me obučavala?" upita on.
     Sasvim je izgubio dečački glas, pomisli ona, a onda reče: "Nadala sam se onome čemu se svi roditelji nadaju: da ćeš da budeš nadmoćniji... drugačiji."
     "Drugačiji?"
     Začuvši ogorčenost u njegovom glasu, ona reče: "Pole, ja..."
     "Ti nisi htela sina!" uzvrati on. "Htela si Kvizaca Haderaha! Htela si muškog Benegeserita!"
     Ona ustuknu pred novim izlivom njegove ogorčenosti. "Ali, Pole..."
     "Da li si se ikada konsultovala s mojim ocem povodom toga?"
     Ona uzvrati blagim tonom koji je još odisao skorašnjom tugom: "Ma šta da si, Pole, u podjednakoj si meri nasledio očeve i moje osobine."
     "Ali, tu je obuka", reče on. "Ta vražja obuka koja je... probudila... spavača."
     "Spavača?"
     "On je ovde." On pokaza rukom najpre prema glavi, a zatim prema grudima. "U meni. Osećam kako uzima sve više maha... sve više, sve više, više, više..."
     "Pole!"
     Ona razabra da mu se glas nalazi na ivici histerije. "Slušaj me", reče on. "Htela si da Časna Majka čuje o mojim snovima, zar ne? Čuj ti sada umesto nje. Upravo sam doživeo san buđenja. A znaš li zašto?"
     "Moraš se smiriti", reče ona. "Ako..."
     "Začin", uzvrati on. "Ima ga u svemu ovde: u vazduhu, tlu, hrani. Gerijatrijski začin. Deluje kao droga Istinozborca. Kao otrov!"
     Ona se ukruti.
     On ponovi prigušenim glasom: "Kao otrov... tanan, potajan... neopoziv. Čak te neće ni ubiti, sem ako prestaneš da ga uzimaš. Nikada nećemo moći da napustimo Arakis, izuzev ako ne ponesemo deo njega sa nama."
     Užasna prisutnost njegovog glasa nije dopuštala nikakvo protivurečenje.
     "Ti i začin", reče Pol. "Začin menja svakog ko počne da ga uzima u većim količinama, ali zahvaljujući tebi, kod mene se ta promena ispoljila na nivou svesti. Neću moći da je zadržim u oblasti nesvesnog, gde bi ometanje do koga ona dovodi bilo prigušeno. Ja je vidim."
     "Pole, ti..."
     "Vidim je", ponovi on.
     Ovoga puta, u glasu mu se osetila primesa ludila, ona više nije znala šta da učini.
     Ali kada joj je sin ponovo progovorio, odmah je razabrala da je opet uspostavio čeličnu kontrolu. "Ovde smo u stupici."
     Ovde smo u stupici, složi se ona.
     Lako je prihvatila istinitost njegovih reči. Nikakav pritisak Bene Geserita, nikakva obmana ili lukavstvo nisu više mogli da ih potpuno oslobode Arakisa: začin je stvarao naviku. Telo joj je dokučilo tu istinu znatno pre no što ju je razabrao um.
     Ovde ćemo, dakle, proživeti naše živote, pomisli ona, na ovoj prokletoj planeti. Mesto je pripremljeno za nas, ako budemo uspeli da se otarasimo Harkonena. A što se mene tiče, ja znam šta mi predstoji: biću priplodna kobila koja treba da sačuva jednu važnu lozu za planove Bene Geserita.
     "Moram da ti ispričam o mom snu buđenja", reče Pol. (Sada mu se u glasu osećao bes.) "Da bi stvarno poverovala ono što ću da ti kažem, najpre ću ti reći da znam da ćeš ovde, na Arakisu, roditi kćer, moju sestru."
     Džesika spusti ruke na pod šatora i osloni se leđima o zakošeno krilo da bi obuzdala plimu iznenadnog straha. Znala je da joj se trudnoća još ne može videti. Jedino zahvaljujući svojoj savršenoj benegeseritskoj obuci ona je uspela da razabere prve, slabašne signale vlastitog tela, da dokuči postojanje embriona, starog tek nekoliko nedelja. "Samo da služimo", prošaputa Džesika, osetivši najednom potrebu da prizove moto Bene Geserita: "Postojimo samo da služimo."
     "Steći ćemo dom kod Slobodnjaka", reče Pol. "Tvoja Misionaria Protektiva pripremila nam je utočište kod njih."
     Stvarno nam je pripremila odstupnicu u pustinju, reče Džesika u sebi. Ali, odakle on zna za Misionariu Protektivu? Sve joj je teže uspevalo da obuzda užasnutost pred Polovom neodoljivom neobičnošću.
     Netremice posmatrajući majčine obrise u tami, jasno je video njen strah i sve grozničave kretnje pomoću svoje nove svesti - kao da je bila obasjana zaslepljujućom svetlošću.
     "Ne mogu da ti kažem šta će se odigrati ovde", reče on. "Ne mogu to čak ni sebi da kažem, premda sam već video. To čulo budućnosti - izgleda da nemam kontrolu nad njim. Stvar se naprosto odigrava. Što se neposredne budućnosti tiče - recimo, godinu dana - delimično mogu da je vidim... kao put širok poput naše Centralne Avenije na Kaladanu. Neka mesta ne vidim... mesta u senci... kao da se nalaze iza brda..." (na um mu ponovo pade marama koja leluja na vetru) "...a postoje i račvanja..."
     On utonu u tišinu, kada ga preplavi sećanje na ono što je video. Nikakav vidovnjački san, nikakvo iskustvo iz minulog života nisu ga pripravili za ovo: sada su svi velovi bili skinuti - tako da je vreme stajalo pred njim u svoj svojoj nagoti...
     U ponovnom proživljavanju minulog iskustva on dokuči svoju vrašku svrhovitost: neodoljiv pritisak vlastitog života koji se širio poput sve većeg mehura... dok je vreme uzmicalo pred njim...
     Džesika napipa prekidač šatorske rasvete i pritisnu ga.
     Prigušeno, zelenkasto svetlo razluči senke i učini da joj strah malo splasne. Ona osmotri Pola, susretnu njegove oči - taj unutarnji pogled. A onda shvati gde je već videla takav pogled: na dokumentima velikih nesreća - na licima dece koja su iskusila gladovanje ili teška ranjavanja. Oči su bile poput jama, usta jedna prava linija, obrazi upali.
     To je pogled užasne svesti, pomisli ona. Pogled nekoga ko se nasilno suočio sa saznanjem o vlastitoj smrtnosti.
     On odista više nije bio dete.
     Skrovita značenja njegovih reči počeše da stiču smisao u njenoj svesti, potiskujući sve ostalo. Pol je mogao da vidi napred, da razabere kuda treba da potraže odstupnicu.
     "Postoji li način da umaknemo Harkonenima?" upita ona.
     "Harkoneni!" obrecnu se on. "Izbaci već jednom iz glave te karikature ljudskih bića." On podiže pogled prema majci i poče da joj proučava crte lica pri prigušenoj šatorskoj rasveti. Te crte su je izdavale.
     Ona reče: "Ne bi trebalo čak ni u tom obliku da ih udostojiš naziva ljudskih bića..."
     "Ne budi tako sigurna da znaš gde treba povući liniju između ljudi i neljudi", uzvrati on. "Mi nosimo našu prošlost sa nama. A postoji, draga moja majko, jedna stvar koju ti ne znaš - premda bi trebalo da je znaš: mi smo Harkoneni."
     Um joj učini nešto užasno: on se najednom isprazni, kao da je želeo da odagna sve senzacije. Ali Polov glas hrlio je dalje svojim neumoljivim ritmom, vukući i nju sa sobom.
     "Kada se sledeći put budeš domogla ogledala, osmotri malo podrobnije svoje lice - a za sada se zadovolji osmatranjem moga. Ako hotimice ne zažmuriš pred njima, videćeš nesumnjive tragove. Pogledaj moje šake, sklop mojih kostiju. A ako sve to još nije dovoljno ubedljivo za tebe, onda ti ostaje da mi veruješ na reč. Ja sam hodio budućnošću, zavirio sam u jedan dokumenat, video sam jedno mesto, raspolažem svim podacima. Mi smo Harkoneni!"
     "Ot... otpadnički ogranak porodice", promrmlja ona. "To je posredi, zar ne? Neki Harkonenov rođak koji..."
     "Ti si Baronova rođena kćer", prekide je on, posmatrajući kako stavlja šake preko usta. "Baron je kušao mnoga zadovoljstva u mladosti, pa je tako jednom dopustio da bude zaveden. Ali zavodnica je bila jedna od vas - i učinila je to za genetske potrebe Bene Geserita."
     Način na koji je on izgovorio vas ošinu je poput munje. Ali ta munja joj ponovo stavi um u pokret i ona shvati da ne može da opovrgne njegove reči. Toliko ćorsokaka iz prošlosti najednom je steklo smisao i došlo u žižu. Kćer koju je Bene Geserit hteo - ona nije trebalo da okonča staro neprijateljstvo između Atreida i Harkonena, već da fiksira određen genetski činilac u njihovim lozama. Koji činilac? Odgovor joj je bio vraški potreban.
     Kao da joj je pronikao u um, Pol reče: "Mislili su da sam ja to. Ali ja nisam ono što su očekivali - i stigao sam pre vremena. A oni to ne znaju."
     Džesika pritisnu šake na usta.
     Velika Majko! On je Kvizac Haderah!
     Ona se odjednom oseti izložena i naga pred njim, shvativši da on vidi očima od kojih se malo što moglo sakriti. Istog časa postalo joj je jasno da je upravo to osnova njenog straha.
     "Misliš da sam Kvizac Haderah", reče on. "Izbaci to iz glave. Ja sam nešto neočekivano."
     Moram nekako da obavestim jednu od škola, pomisli ona. Indeks ukrštanja mogao bi da pokaže šta se dogodilo.
     "Neće saznati za mene sve dok ne bude prekasno", reče on.
     Pokušavši da mu odvrati pažnju, ona spusti ruke i reče: "Naći ćemo pribežište kod Slobodnjaka?"
     "Slobodnjaci imaju jednu izreku koju pripisuju Šai-huludu, Starom Ocu Večnosti", reče on. "Ona glasi: 'Budi spreman da poštuješ ono što te je snašlo.'"
     Istovremeno kroz glavu mu prođe: Da, majko moja - kod Slobodnjaka. Dobićeš plave oči i kvrgu pokraj tvog ljupkog nosa od filterske cevi u pustinjskom odelu... i rodićeš moju sestru: svetu Aliju od Noža.
     "Ako nisi Kvizac Haderah", reče Džesika, "šta..."
     "Nisi kadra da to znaš", uzvrati on. "Moći ćeš da poveruješ tek kad budeš videla."
     On pomisli: Ja sam seme.
     A onda najednom postade svestan koliko je plodno tle na koje je pao; pomisao na to ispuni ga vraškom svrhovitošću, ona stade da zaprema prazninu u njemu, zapretivši da ga zaguši bolom.
     Video je kako se put pred njim račva u dva glavna ogranka. Idući jednim, susreo se sa zlim starim Baronom i kazao: "Zdravo, deda." Pri pomisli na taj pravac i ono što je ležalo duž njega pripade mu muka.
     Na drugom pravcu ležala su dugačka mesta prekrivena sivkastom tamom, iz koje su jedino štrčali vršci nasilja. Video je tu jednu ratničku religiju, plamen koji se širi celom Vaseljenom, zelene i plave zastave Atreida koje lepršaju na čelu fanatičkih legija, opijenih začinskim likerom. Među njima su bili Gurni Halek i još nekolicina očevih ljudi - sasvim mali broj - svi obeleženi simbolom sokola iz hrama lobanje njegovog oca.
     "Ne mogu da pođem tim putem", promrmlja on. "To je ono što potajno žele stare čarobnice iz tvoje škole."
     "Ne razumem te, Pole", reče mu majka.
     On ne odgovori ništa, razmišljajući o tome kakvo je seme, razmišljajući kroz svest rase koju je prvobitno iskusio kao vrašku svrhovitost. Najednom je shvatio da više ne može da mrzi Bene Geserita, Cara, pa čak ni Harkonena. Svi su oni bili poneseni inercijom svoje rase da obnovi raštrkano nasleđe, da izukršta, pomeša i preplete njihove loze u veliki, novi genetski rezervoar. A rasa je znala samo za jedan siguran način da se to izvede - drevni način, oproban i pouzdan način koji je sve uklanjao sa svog puta: džihad.
     Ne mogu da izaberem taj put.
     Ali tada ponovo osmotri u oku svog uma hram očeve lobanje, u čijem je središtu lepršala nasilna, zeleno-plava zastava.
     Džesika pročisti grlo, zabrinuta zbog sinovljevog ćutanja. "Dakle... Slobodnjaci će nam dati skrovište?"
     On podiže pogled i osmotri urođene patricijske crte lica svoje majke, umekšane blagom zelenom svetlošću u šatoru. "Da", reče on. "To je jedan od puteva." Zastade za trenutak, klimnuvši glavom, a onda nastavi: "Da. Zvaće me... Muad'Dib, 'Onaj Koji Pokazuje Put'. Da... tako će me zvati."
     I on zaklopi oči, pomislivši: Sada mogu da te ožalim, oče. Osetio je kako niz obraze počinju da mu se slivaju suze.